Na prvi pogled, u Njemačkoj je stvar potpuno jasna: ne samo da su člankom 86. Kaznenog zakona zabranjeno isticanje oznaka i simbola zabranjenih organizacija, nego ih po pravnoj praksi onda još čeka i optužba za raspirivanje mržnje po članku 130. KZ. Već i sam nacistički pozdrav znači globu ili kaznu oduzimanja slobode do tri godine. Pojam „isticanje" tu se odnosi i na zastave, oznake, uniforme, ali i parole, pjesme – i svaki, čak i prividno modificirani pozdrav koji jasno ima izvor u nacističkom. Ako je to pak učinjeno javno i pred velikim brojem osoba, to još više otežava položaj okrivljenog.

Zabrana se ne odnosi samo na notorno zabranjenu nacističku stranku NDSAP i sve simbole nacističke države, stranačkih i elitnih postrojbi kao što je SS i SA, nego i na sve stranke i udruge koje su na tragu te ideologije i koje su najvjerojatnije već zabranjene – ili su na najboljem putu da to postanu. Zabranjene su i ispisi runskog pisma koje onda vode i do karakterističnih oznaka njemačkih nacističkih postrojbi.

Iznimke donose pomutnju

Zakon je u Njemačkoj potpuno jasan – ali sve nije tako jednostavno jer postoje i iznimke. Spominjanje i uporaba nacističkih znakova nije zabranjeno ako „služi u obrazovne svrhe, obranu od težnji protivnih ustavu, u umjetnosti ili znanosti, istraživanju ili nastavi, izvještavanju o događajima iz suvremenog doba ili iz prošlosti ili sličnih razloga."

No tu je sad problem poimanja „umjetnosti": umjetnički izričaj je u Njemačkoj izrijekom zaštićen i on se podržava i naravno da će u nekom njemačkom filmu čije je zbivanje u nacističkoj Njemačkoj biti i nacističkih pozdrava. Ali to neće znači da netko može naslikati sliku punu kukastih križeva i nacističkih simbola i tvrditi da je to „umjetnost".

Iznimka vrijedi i za antifašističke simbole – jasno prekrižen kukasti križ se neće protumačiti kao podrška zločinačkoj ideologiji nego kao protivljenje. Ali i za satiru, barem u određenoj mjeri. Tu je opet granica dobrog ukusa i kako sudac i bilo tko može shvatiti namjeru onoga tko ističe nacističke simbole – ili pozdravlja na takav način. Čak i ako netko pozdravi nacističkim pozdravom i onda sucu krene objašnjavati „kako se samo šalio", to će redovito završiti kaznom.

Umjetnost i "umjetnost"

Isticanje nacističkih simbola, parola ili pjesama pred većom publikom i gdje očito kako se tu ne radi o nekakvoj šali bi i u Njemačkoj nedvojbeno bilo protumačeno kao kazneno djelo. Postoje čitavi popisi neonacističkih muzičkih sastava i njihovih pjesama koji su jasno zabranjeni i pod paskom Službe za zaštitu ustavnog poretka – i tu se nitko ne može izvlačiti na „umjetnost".

Već i njihovi nazivi jasno govore, o kakvoj se ideologiji tu radi: tu su i Aryan, Blitzkrieg, Blood Revenge, Braune Brüder (uniforma SA je bila smeđa), Deutsche Patrioten, Dissziplin (gramatički, piše se sa jednim S), Erschiessungskommando, Hass Attacke, Hate Soldiers, Heilige Krieg, Legion 88 (u abecedi je to HH, kao Heil Hitler)... Prodaja i distribucija takve glazbe je u pravilu i u najmanju ruku ograničena propisima za zaštitu mladeži. Ali u očitim slučajevima veličanja nacizma i nacističkog doba onda se također svrštava u čl. 86 Kaznenog zakona o isticanju simbola zabranjenih organizacija.

Stranica BellTower, njemačke mreže za civilno društvo, u tom popisu navodi i – Thompsona. Doduše, ovog svibnja se Davor Karačić, odvjetnik Marka Perkovića Thompsona javio ispravkom Večernjem listu i ukazuje kako Thompsonu „nikad nije na području SR Njemačke zabranjen nastup" od strane nekog nadležnog tijela.

Naravno, i u nastupima takvih sastava je pitanje je li podnesena prijava. Policijski službenik će već po svojoj dužnosti morati podnijeti prijavu ako vidi kršenje zakona – i ako zna da to jest. Tu je naravno i jezični problem: njemački zakon ne spominje izrijekom i simbole, uniforme i pozdrave svih mogućih kvislinških vlada i dragovoljnih jedinica iz drugih zemalja nacističkog režima. Ali po smislu kojom je pisan članak Krivičnog zakona u Njemačkoj, one teško mogu biti dozvoljene.