Rekorder u aktivnostima je Antanas Guoga, zastupnik Europskog parlamenta iz Litve koji priznaje da obavlja čak 16 djelatnosti, bilo kao političar, poduzetnik – ili profesionalni igrač pokera. Nije loša niti političarka bavarskih kršćanskih demokrata Angelika Niebler koja je zaposlena na 14 dužnosti, njena stranačka kolegica Monika Hohlmeier pak „samo" 13.

No dok Guoga od svojih silnih djelatnosti priznaje kako je u godinama od biranja za eurozastupnika u srpnju 2014. zaradio najmanje 1.428.387 eura, „tuče" ga Talijan Renato Soru koji je prijavio minimalno milijun i 565 tisuća eura dodatnih prihoda godišnje. To je ishod „samo" četiri dodatne aktivnosti tog zastupnika, ali među njima je i direktorsko mjesto telekomunikacijske tvrtke Tiscali.

Sve to bilo kome ne može biti baš previše milo i to barem iz dva razloga: tko god da je pratio zasjedanje Europskog parlamenta taj je vidio kako tamo traje glasovanje u rekordnom tempu i to o najrazličitijim predmetima. Građani koji su i birali te zastupnike bi možda mirnije spavali kad bi znali kako oni barem znaju o čemu glasuju – da sad ne tražimo i da su stvarno pročitali i razumjeli čitav prijedlog odredbe EP o kojoj se odlučuje.

Hrvati – mnogi, ali skromno

Drugi razlog za zabrinutost jest da tim svojim djelatnostima ti zastupnici možda i previše dobro znaju kako treba dići ruku jer njihovom (plaćenom) aktivnošću u udrugama, organizacijama i kompanijama dolaze u kontakt sa određenim interesnim skupinama koji im mogu biti važniji od njihovih birača – ukratko, da se tako otvaraju vrata lobijima.

Upravo zato te dodatne aktivnosti eurozastupnika tako zanima organizaciju Transparency International koja redovito provjerava njihove dodatne aktivnosti (Izvješće Transparency Internationala o prihodima zastupnika Europskog parlamenta ). Ispada da gotovo trećina – 31% zastupnica i zastupnika Europskog parlamenata ima barem nekakav „poslić sa strane", makar ima velikih razlika među njima.

Brojčano, eurozastupnici iz Hrvatske su u dopunskim aktivnostima zastupljeni čak i iznad prosjeka – prihode ima četiri od ukupno njih 11, ali po iznosima koje su prijavili to nisu neke vrtoglave svote: među njima je najviše zaradio Ivan Jakovčić koji je prijavio kako je njegov prihod bio najmanje 37.000 i maksimalno 185 tisuća eura u dvije aktivnosti koje ima osim svoje dužnosti. Isti broj dužnosti je prijavila i Dubravka Šuica sa prihodom od 7.105 eura, a Ivana Maletić i bez dodatnih aktivnosti je privrijedila najmanje 20 i najviše 40 tisuća eura. Na isti način je i Ivica Tolić došao do najmanje 1.500 i najviše do 3.000 eura.

Za razliku od njih, zastupnici iz Francuske su privrijedili ukupno najmanje 4,6 milijuna eura, iz Italije 2,6 milijuna, ali i Nijemci su u džep stavili još oko 1,4 milijuna eura pored svojih redovnih prihoda kao zastupnici. Organizacija je konstatirala i da su najbrži kod traženja dodatnih zanimanja zastupnici desnih stranaka udruženih u Europu nacija i sloboda – preko polovice, dok ih je najmanje među zastupnicima stranaka ljevice.

Koga mogu zastupati takvi dužnosnici?

I dok je nemoguće da u europskim klupama ne sjede i poduzetnici, vlasnici tvrtki – ili ako hoćete, igrači pokera jer je to i slika našeg društva, Transparency International je osobito osjetljiv u slučajevima kad je neki od zastupnika plaćen od neke organizacije koja otvoreno zastupa neke stavove. Tu pak spominju i bivšu povjerenicu za pravosuđe, Vivian Reding koja je kuratorica njemačke Zaklade Bertelsmann – a čeka je i mjesto u upravnom odboru rudarskog poduzeća Nyrstar i nekadašnjeg fotografskog giganta Agfa-Gevaert AG. Eurozastupnica Agnes Jongerius je u nadzornom odboru Nizozemske pošte, a Austrijanac Paul Rübig je istovremeno i dužnosnik tamošnje Trgovačke komore.

Transparency International u ovom svom izvješću optužuje i čelništvo Europskog parlamenta da zapravo ne čini dovoljno kako bi se spriječio sukob interesa, „sitni pokloni" i lobiranje među zastupnicima. Takav etički propis je doduše prihvaćen 2012., ali je nadzor slabašan i nije neovisan od predsjednika EP. Transparency International u proteklih pet godina može dokazati najmanje 24 kršenja tih načela koje je EP sam donio, ali niti jedan jedini nije doveo do nekih sankcija.

Uvijek iznova se događa da članovi Europskog parlamenta uopće ne prijavljuju svoje prihode, poklone koje dobivaju ili pozive na određene manifestacije. Zastupnici tako „zaboravljaju" prijaviti i „prijateljska" putovanja koje im plaća neka strana vlada, baš kao i plaćen put u Azerbajdžan 2013. kako bi nadzirali predsjedničke izbore i gdje im je put platio – taj isti predsjednik. Transparency Internatonal podsjeća kako bi takve stvari bile nezamislive, ne samo nekim u zemljama izvan EU poput SAD, nego i u jednoj Francuskoj gdje neovisno tijelo ima široke ovlasti nadzirati što radi i koliko zarađuje pojedini zastupnik.