DW: Gospodine Juratović, nakon plamenih jazavaca i nilskih konja, sukob Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića se iz domene životinjskog carstva preselio na međunarodnu geopolitičku scenu. Vrlo dobro poznajete njih dvojicu. Kako Vašim kolegicama i kolegama u SPD-u, odnosno u Bundestagu objašnjavate o čemu se tu radi?

Josip Juratović: Na relaciji Plenković-Milanović se nakupilo toliko osobnih frustracija, koje se sad artikuliraju kroz politički prostor i izvan hrvatske političke scene, te vidno izostaje minimum usuglašenosti političkog vrha što jako šteti međunarodnom kredibilitetu Hrvatske. Došli smo to toga da se na bilo koji vladin prijedlog očekuje da će predsjednik Milanović a priori biti oponent.

Ali zar demokracija ne živi od oponiranja, od sukoba mišljenja? Smatrate li Vi kao zastupnik njemačke vladajuće stranke SPD-a, koju neki ovih dana optužuju da ima previše razumijevanja za Putina, da Predsjednik Milanović stavom oko Rusije i Ukrajine doista šteti ugledu Hrvatske?

Milanovićevo zauzimanje proruskog stava ugrožava Hrvatsku vjerodostojnost na međunarodnoj političkoj sceni. Ako ti obračuni na unutarnjem političkom planu u Hrvatskoj ne mogu biti svedeni na normalu, no barem bi zajednički stav prema vani trebao biti minimalno usuglašen. Ovako Hrvatska prema vani izgleda neozbiljna.

Ustav Republike Hrvatske jasno kaže da Predsjednik Republike ima ulogu aktivnog sukreatora vanjske politike, jasno je propisano da on surađuje u oblikovanju i provođenju vanjske politike. Nigdje u Ustavu ne piše da mišljenje Predsjednika mora biti identično mišljenju Vlade. Kako bi ta koegzistencija na čelu zemlje mogla i trebala funkcionirati?

Dodatni problem je ustavna funkcija Predsjednika koja je ujednačavanje i balansiranje stupova vlasti i potpora institucijama u njihovu funkcioniranju. Najveći organ Ustava jedne demokratske zemlje poput Hrvatske je parlament, a izvršni organ parlamenta je vlada kojoj je dano na jedno određeno vrijeme da reprezentira u političkom smislu volju naroda, dok predsjednik reprezentira moralno i etički ugled na temeljima ustava i svakodnevnu politiku prepušta parlamentu i vladi.

Reprezentira li, da se poslužim Vašim riječima, Predsjednik moralno i etički ugled RH kada na primjer podržava Milorada Dodika? Ili kad govori o genocidu u Srebrenici na način koji ostavlja prostor za različite interpretacije, pa i one koje su izrazito bolne za žrtve tog zločina? Ili na primjer u aktualnoj situaciji oko Ukrajine?

Predsjednik ovdje niti ujednačava niti moralno i etički reprezentira institucije nego destruktivno djeluje i upravo suprotan učinak daje, da ovakvim neprimjerenim ponašanjem ne samo unutar Hrvatske nego i na međunarodnom nivou odavno ratuje protiv europskih institucija, izaziva sukobe s Bruxellesom ili otvoreno zgražanje čelnika EU-a te da su mu na Balkanu najveća podrška političari s margina poput  Milorada Dodika koji otvoreno "zahvaljuje Putinu i Milanoviću" jer ga oni "jedini razumiju".

Njemački magazin „Der Spiegel" u novom broju piše o populističkim provokacijama Zorana Milanovića. Slažete li se s tom ocjenom? Je li on stvarno populist?

Način na koji se Milanović artikulira u političkom eteru šteti ugledu Hrvatske politike i devalvira ulogu predsjednika, omalovažava institucije koje bi trebao reprezentirati,  čime građanima pokazuje: ako može predsjednik imati nepovjerenje u institucije možete i vi. Čisti populistički potezi pokreta koji već dobro harači Europom na čelu s Orbanom i Putinom, a cilj im je razbijanje liberalne demokracije i razbijanje EU-a.

Ali kako se ono kaže: za tango je potrebno dvoje. Kolika je odgovornost premijera Plenkovića za te tenzije na vrhu države? Kako Vi ocjenjujete njegovu politiku iz njemačke perspektive, kao zastupnik SPD-a, čiji stranački šef Lars Klingbeil ovih dana zauzima nedvosmislen proeuropski stav, te se sve jasnije pozicionira kao pouzdan partner unutar EU-a i NATO-a?

Pristup hrvatske politike unutar Europske unije je jasan. Dok se Plenković bori svim snagama da prikaže Hrvatsku da je liberalno demokratska zemlja koja se prije svega radi vlastite povijesti u Drugom svjetskom ratu i nakon Drugog svjetskog rata želi riješiti tog imidža diktature i totalitarnog prefiksa i predstaviti Hrvatsku kao liberalnu zemlju, na suprotnoj strani je Milanović koji praktički zabada nož u leđa Plenkoviću u toj priči i pokušava populistički pridobiti za sebe ono čega se Plenković želi riješiti i s time sebe sada pravi elitom Putinove politike razaranja liberalne demokracije u Europi.

Je li to ipak možda preuveličavanje uloge koju Milanović ima u Europi? Hrvatska je mala zemlja, iz razgovora s drugim zastupnicima u Bundestagu nisam baš stekao dojam da su oni jako zabrinuti recentnim izjavama Milanovića? Neki ga se još i dobro sjećaju iz 2013., zbog usvajanja „Lex Perković" samo par dana prije ulaska u EU, zbog čega je kancelarka Merkel otkazala dolazak u Zagreb na veliku proslavu?

Milanovićev utjecaj na europskoj političkoj sceni je preslab da bi se mjerio s Putinom na istoj razini očiju. On je uz Janšu svjesno ili nesvjesno satelit Orbana koji zastupa politiku razaranja demokracije u EU-u kako bi se EU oslabila.

Gospodine Juratović, dosta oštro kritizirate čovjeka koji potječe iz iste političke obitelji kao i Vi – iz socijaldemokratske. A Plenkovića štedite. Iz ovoga što kažete, ispada da Vas puno više toga povezuje s Plenkovićem nego s Milanovićem?

Konačno se Hrvatska mora odlučiti hoće li liberalnu demokraciju zadržati ili želi autokratske sisteme koji će je odvesti opet u Srednji vijek gdje će autokrati i diktatori i kriminal haračiti njihovim životima. Iako Plenković i ja ne pripadamo istim strankama i sigurno po pitanju svakodnevne politike nismo istog mišljenja, ali nas povezuje to da smo obojica demokrati, te da se kao takvi zalažemo za demokratsku liberalnu demokraciju u Hrvatskoj kao najbolji izraz slobode i ljudskih vrijednosti.

U Hrvatskoj se često može čuti mišljenje kako je predsjednik Milanović najveća opozicija premijeru i njegovoj stranci HDZ. SDP se bavi sam sobom, saborski klub se raspao na dva dijela. Nikad više socijaldemokratskih klubova u Saboru, nikad manje socijaldemokratskih ideja. Imate li i Vi taj osjećaj?

Posebno mi je žao što konzervativna liberalna demokracija nema progresivnu liberalnu demokraciju, odnosno socijaldemokraciju kao protutežu u natjecanju za najbolja rješenja Hrvatske. Predsjednik SDP-a Peđa Grbin nikada nije napravio jasan otklon prema bivšem stranačkom šefu i očito nije dovoljno snažan sa svojom strategijom unutar stranke gdje pokušava članstvo presložiti prema sebi i zna točno ako će se suprotstaviti Milanoviću da će izgubiti i taj dio članstva koji je mislio da je za njega ustvari je samo ostatak čistke stranke. Socijaldemokrati u Hrvatskoj moraju prestati kalkulirati za osobne pozicije. Krajnje je vrijeme da zauzmu jasan i glasan stav o sudbonosnim pitanjima o Hrvatskoj umjesto da se bave o trenutno sporednim temama poput vraćanja imena Trga Maršala Tita.

A što žele građani Hrvatske? Kakvu zemlju žele? Ako je suditi po rezultatima popisa stanovništva, očito ne žele ovakvu kakva je danas?

Velika većina Hrvata želi liberalnu demokraciju desnog i lijevog bloka, a upravo socijaldemokrati su kroz svoju cjelokupnu povijest bili kralježnica liberalne demokracije u Europi. I zato je jaka socijaldemokracija neophodna za daljnji razvoj liberalne demokracije u Hrvatskoj s time što se mora riješiti raznovrsnih razarača i konačno shvatiti razliku između nacionalsocijalizma i socijaldemokracije.

S Josipom Juratovićem je razgovarao Srećko Matić.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu