Na širem prostoru kalifornijske metropole Los Angelesa živi preko 700 tisuća osoba koje potječu iz Irana - pa tako i ne čudi da ovaj američki grad ponekad zovu TeherAngeles. To je najveća zajednica Iranaca u egzilu u Sjedinjenim Američkim Državama i jedna od najvećih na svijetu.

Mnogi od njih su intelektualci pobjegli od strahovlade islamskog režima, mnogi od njih su i u novu domovinu donijeli tradicionalni perzijski poslovni duh i poduzetništvo. Zato ih ima i koji su stekli imutak, slavu i ugled, ali ima i "onih drugih" - kao što je Tony Lasar.

Sreli smo ga rano ujutro, visoko nad krovovima Los Angelesa, na vrhu hotela lanca Chamberlain Hotels. Nosi zvučnu titulu "tehničkog upravitelja" hotela, ali njegova prva zadaća tog dana jest da očisti bazen hotela.

Sam u tuđini

1999. je iz Irana došao u Sjedinjene Američke Države. On je kršćanin asirskog porijekla pa je, zajedno s njegovom obitelji, priznat kao izbjeglica iz vjerskih razloga. Kaže kako može zahvaliti mnogo svojoj novoj domovini - ali i da više od 20 godina provedenih u SAD-u još ne može reći da je tamo doista i stigao.

Nema prijatelja Amerikanaca: "Jedini kontakt koji imam s Amerikancima jest prilikom kupovine ili na poslu. Prvi je problem što ovdje nisam išao u nikakvu školu, a drugi je jezik. Moj engleski je dobar za ići u trgovinu i za posao, ali nije dovoljan da bi se ostvario kontakt s Amerikancima."

Tony Lasar nije jedini, makar takve osobe nisu zanimljive za medije. Oni radije izvještavaju o lijepim, uspješnim i obrazovanim Amerikancima porijeklom iz Irana - jer i takvih ima mnogo. Na primjer Bita Milanian, koja kao direktorica ugledne Zaklade Farhanng predstavlja u novoj domovini kulturu i umjetnosti Irana. Elegantna žena pripada samom vrhu jet-seta Los Angelesa i tečno govori engleski.

"Postoji i drugi Iran"

Zapravo, tri godine je živjela u Njemačkoj prije nego što je 1989. stigla u SAD i tamo postigla karijeru. Danas se osjeća podjednako i kao Amerikanka i Iranka: "To je kao kod kajgane - sve je pomiješano. To se više ne može razdvojiti jedno od drugog. I svi mi ovdje, znanstvenici, poslovni ljudi ali i vlasnici malenih trgovina, svi mi smo dio društva. Naša je dužnost isto toliko pridonijeti za njegovu dobrobit kao i ostali Amerikanci."

Bita Milanian je doduše još rođena u Iranu, ali sebe uvrštava u drugi naraštaj Iranaca u progonstvu. Svoju zadaću vidi u posredovanju: uvijek iznova se u američkim medijima pojavljuju negativni napisi o Iranu, na što se ona trudi, kroz umjetnost i tisućljetnu kulturu, pokazati kako postoji i jedan drugi Iran.

Ono što joj je zajedničko i sa "tehničkim upraviteljem" Lasarom jest - nesklonost da uopće govori o politici, a pogotovo ne u javnosti. Za razliku od njih, Bijan Khalili koristi svaku priliku da kaže svoje - loše mišljenje o trenutnim vlastodršcima u Iranu.

"Ne priznajem ovaj Iran"

On je pobjegao iz Irana odmah nakon "islamske revolucije" Ajatolaha Homeinija 1980. i došao je u SAD. Na Westwood Boulevard, gdje i inače ima mnoštvo iranskih trgovina, otvorio je Ketab Bookstore, knjižaru koja se u međuvremenu smatra najvećom perzijskom knjižarom u SAD. Gotovo sa osobitim užitkom na policama ima i knjiga koje ne samo da su sada zabranjene u Iranu - nego bi se već zbog posjeda tih naslova tamo lako mogla i izgubiti glava.

Sukladno tome je i njegovo političko mišljenje i o Iranu i o izborima na koje ionako smiju izaći samo kandidati koje je odobrilo Nadzorno vjersko vijeće: "Prvo, to nisu nikakvi izbori kakve znamo iz Amerike ili Europe, a drugo; ja ne mogu prihvatiti Ustav Islamske Republike Iran. Zato i jesam ovdje. Ja sam bio protiv ovog režima i zato sam pobjegao i u posljednjih 30 godina nisam bio u Iranu. Ja ne prihvaćam ove izbore, niti ne prihvaćam njihov ishod."

"Što mi znamo o životu u Iranu?"

Nayereh Tohidi se u načelu slaže u njegovom mišljenju o trenutnim vlastodršcima u Iranu, ali isto tako priznaje da je njima, u Americi, lako suditi o zemlji koju su već odavno napustili.

Ona je politologinja i predaje na čak dva velika sveučilišta u Los Angelesu i podsjeća na sve one koji su ostali u Iranu: "Primam vijesti aktivista iz Irana, žena i studenata koji pišu: lako je vama u Los Angelesu govoriti kako smo glupi kad uopće izlazimo na birališta. Ali pogledajte kako živimo, ovu podčinjenost, ovaj sve veći pritisak. Mi trebamo neku promjenu, mi trebamo nešto i već i sićušna promjena bi nam pomogla."

Reza Goharzad je voditeljica jedne od čak četiri televizijske postaje koje emitiraju na perzijskom jeziku. Njihov program se zapravo može pratiti i u Iranu, ali priznaje kako Irance u Americi ovi izbori zapravo uopće ne zanimaju.

S druge strane, uvjerena je kako program kojeg vodi mnogo znači ljudima koji još uvijek žive u njenoj staroj domovini. Tu nije riječ o nekakvoj reklami, nego o mogućnosti izreći neke stvari i kritike koje je opasno uopće i spomenuti u Iranu.

"Ako oni ne mogu dići svoj glas, mi možemo. Ako oni ne mogu govoriti o nekim temama, mi možemo. Ljudi u Iranu na primjer uopće ne mogu niti reći kako se zalažu za sekularnu državu, za zemlju gdje bi država i vjera bila razdvojene. Jer to je osnova Islamske Republike i značilo bi da su protiv nje."

Duga ruka "Čuvara revolucije"

Zapravo, nesklonost razgovora o politici i među Irancima u Los Angelesu je dobrim djelom utemeljena - na strahu. Jer, kritike režima u Teheranu se lako mogu čuti i u dalekom Iranu - a tamo mnogi još imaju rodbinu i prijatelje. Zato je pametnije šutjeti, jer ima dovoljno vijesti o uhićenjima i mučenjima u iranskim zatvorima.

Istovremeno, nema ih mnogo koji još vjeruju kako će se jednog dana moći vratiti u slobodan Iran. Uopće, ta usredotočenost na staru domovinu se brzo pretvorio u teret i prepreka pustiti korijenje u novoj domovini, Americi i onda se ovdje angažirati u društvu i politici.

U usporedbi sa drugim zajednicama nekadašnjih izbjeglica, Iranci su natprosječno obrazovani i uspješni u poslovima koje započnu. Jedan od takvih uspješnih poslovnih ljudi je i Reza Amin koji objašnjava kako u Iranu, još za vrijeme šaha, nije postojala tradicija javnog djelovanja i političkog života: "Radiš i zarađuješ, ali politiku ostavljaš drugima. Iranci su uspješni poduzetnici i znanstvenici, ali ih politika ne zanima. Tu moramo još mnogo raditi da bi se to promijenilo."

"Prije će Iranac u Bijelu kuću"

Zato niti u političkom životu Amerike nema osoba iranskog porijekla i toga je svjestan i Khosrow Semnani. On je fizičar, ali je stekao milijune trgovinom i obradom radioaktivnog otpada. Slično kao i mnogi američki milijunaši, on podupire mnoge inicijative, od turnira hrvanja u Los Angelesu do borbe protiv gladi u Africi.

Naravno, do takvog bogatstva se ne stiže uz potporu političara - baš kao što je i za njega normalno da pomaže pojedine kandidate u njihovoj utrci za dužnosti u američkom javnom životu. On je jedan od rijetkih koji misli da je moguće da jednog dana i neka osoba porijeklom iz Irana uđe i u Bijelu kuću, ali i dodaje: to mu se čini vjerojatnije nego da u Iranu ikad na demokratski nači nbude izabran predsjednik države.