Migranti koji žive u zemljama EU-a u prosjeku u domovinu mjesečno šalju 300 eura. Ova svota sama po sebi nije doduše posebno velika, no kada bi se ova brojka pomnožila s 214 milijuna, koliko naime iznosi broj onih koji žive u inozemstvu a novac redovito šalju kući, tada bi se u svakom slučaju došlo do pozamašnog iznosa. Novac koji pristiže na ovakav način odavno je postao važnim gospodarskim čimbenikom u pojedinim zemljama. Prema procjeni Svjetske banke, godišnje sveukupno diljem svijeta, migranti pošalju u domovinu oko 325 milijardi dolara. To je tri puta više od iznosa koji razvijene zemlje šalju zemljama u razvoju u obliku humanitarne i ine pomoći.

300 do 400 eura mjesečno

Jedna od redovitih pošiljateljica novca u domovinu je i Poljakinja Barbara C. Ova 56- godišnja žena već 20 godina živi u Njemačkoj i od samog početka, svakog mjeseca šalje novac kući. „Mnoge žene šalju novac u Poljsku, uglavnom djeci koja još idu u školu ili još nisu našla stalno zaposlenje. Mnoge u Poljskoj plaćaju i neki stan, ukoliko ga imaju“, priča Barbara. Ona mjesečno šalje između 300 i 400 eura – svom sinu koji još nije dobio neki stalni posao. Ranije je, kaže Barbara, novčano pomagala i svoju majku. „U Poljskoj umirovljenici doista imaju male penzije. Ima slučajeva da su ljudi radili 44 godine, kao moja majka, a na kraju im mirovina iznosi svega 150 eura. To je dovoljno samo za stanarinu“, priča ona. Barbara C. je, kako kaže, u Njemačkoj uvijek mogla naći neko radno mjesto: kao čistačica, u gastronomiji, u nekom hotelu ili pak u privatnim kućama. Zadovoljna je, kaže, životom u Njemačkoj i ovdje želi ostati a svoju domovinu samo povremeno posjećivati. Kako za sad stvari stoje, njezin sin će još neko vrijeme biti upućen na njezinu pomoć.

Naime, iako je Svjetska banka Poljsku nedavno ocijenila kao zemlju s visokim mjesečnim primanjima, ovaj razvoj i napredak očigledno još nisu doprli do svih slojeva društva. Onima kojima je to potrebno, i dalje će vjerojatno stizati novac od rodbine u inozemstvu.

Investicije a ne samo konzum

No, Poljska nije jedini ovakav slučaj. Prema istraživanjima Organizacije za gospodarsku suradnju i razvoj (OECD), u prosjeku jedna trećina novca uplaćenog u zemljama EU-a, odlazi na neki račun čiji je vlasnik također u Europskoj uniji. Dvije trećine novca odlaze u zemlje koje nisu članice EU-a. Ovaj novac, kako kaže stručnjak za migraciju iz OECD-a, Thomas Liebig, ima svoje posebne kvalitete: on od jedne osobe dolazi direktno do druge, a da država nema ni najmanju mogućnost odrediti na koji način se on smije ili treba potrošiti. „Novac iz inozemstva svakako pridonosi razvoju neke zemlje, iako ga se troši najčešće na konzum, a ne na neke produktivne investicije. No, i konzum je često jedna vrsta investicije. Ako primjerice netko kupi hladnjak, onda on time recimo investira u svoje zdravlje. Školovanje zapravo isto pripada u kategoriju konzuma iako je ovdje također riječ o dugoročnim investicijama“, kaže Liebig. Drugim riječima, teško je konkretno ustanoviti na koji način novac useljenika utječe na gospodarski razvoj neke zemlje.

Mnogi migranti ulažu primjerice u nekretnine u domovini. Time podižu cijene na ovom području, tako da vrlo često nastane situacija da si kupnju stana ili kuće mogu priuštiti samo one obitelji čiji su članovi negdje u inozemstvu. „Riječ je o vrlo složenom procesu uzroka i posljedica. Primjerice, postoje istraživanja koja dokazuju kako je inflaciju u Turskoj jedno vrijeme uzrokovala upravo dijaspora“, objašnjava Liebig.

No, s druge strane, postoje zemlje kojima je pomoć od onih koji žive izvan granica itekako potrebna. Tako je primjerice u Tadžikistanu. Tamo novac iz inozemstva čini čak polovicu bruto domaćeg proizvoda. U Moldaviji ove uplate čine jednu trećinu BDP-a, što je također prilično mnogo. „Mora se naglasiti da za gospodarstvo jedne zemlje može postati opasno ukoliko više uvoze nego što sami proizvode. No, u pravilu se ovaj problem nekako rješava sam od sebe. Tako je bilo i s Turskom. Prije 50 godina kada su Turci tek počeli dolaziti u Njemačku, novac koji je u domovinu stizao od „gastarbajtera“ bio je vrlo važan gospodarski čimbenik. Danas to više nije slučaj, on gotovo da i ne igra neku veliku ulogu u turskom gospodarstvu“, kaže Thomas Liebig.

Autorica: Helle Jeppesen / žt

Odg. urednik: Anto Janković