Svrha i cilj današnjeg dana jest podsjetiti i upozoriti na činjenicu da i djeca imaju prava te da su nerijetko njihova prava tek mrtvo slovo na papiru. Za djecu čija su prava grubo pregažena, a bezbrižno djetinjstvo pretvoreno u noćnu moru, prva adresa u Hrvatskoj već godinama je Hrabri telefon – ustanova u kojoj djeluju profesionalci i volonteri koji svakodnevno nude savijete i pomoć.

Hrabri telefon za hrabru djecu

Od ravnateljice Hrabrog telefona Hana Hrpke doznali smo što muči mališane u Hrvatskoj. „To je najčešće fizičko i emocionalno zlostavljanje poput gašenja čikova po djetetu, premlaćivanje i zatvaranje djeteta, pogrdni nazivi, uskraćivanje nekih osnovnih stvari koje su potrebne djetetu.“

Djeca zovu i kad su njihova prava najgrublje pregažena - kad postanu žrtve seksualnog nasilja, podsjeća naša sugovornica. „Prema našem istraživanju, u Hrvatskoj su djeca zlostavljana u istoj mjeri kao i u ostatku svijeta. Svaka četvrta djevojčica i svaki šesti dječak tijekom života je doživio neki oblik seksualnog zlostavljanja.“ Hrabri telefon dnevno prima 20-ak poziva.

S godinama je rasla njegova popularnost pa tako i broj poziva. „Ponekad se dogodi da nas netko nazove i ne želi govoriti, dok se u pozadini čuje plač ili neko komešanje. Znamo da je netko s druge strane, ali znamo i da je teško progovoriti u takvim slučajevima“, govori Hrpka. Hrabri telefon je, prije svega, savjetodavna institucija, ali ako savjet i topla ljudska riječ ne mogu pomoći, djelatnici o slučaju obavještavaju policiji ili neku od nadležnih službi.

Nije lako biti dijete u Srbiji

Prema podacima UNICEF-a najveći problemi djece u Srbiji su nasilje, siromaštvo, i nemogućnost ostvarivanja prava na zdravstvenu zaštitu i obrazovanje. U Srbiji umire manje djece mlađe od pet godina nego prije, ali je više od 70 posto djece izloženo verbalnom i fizičkom nasilju, neki su od ključnih zaključaka istraživanja koje je ova organizacija provela tijekom ove godine.

Stanje dječjih prava u Srbiji nije zadovoljavajuće, ističe Ljiljana Palibrk, stručni suradnik tamošnjeg Helsinškog odbora za ljudska prava. Iako se na prvi pogled čini da je ta tema vrlo prisutna u javnosti i da svi vode brigu o dečijim pravima, Ljilana Palibrk upozorava da je riječ o temi koja drži pažnju javnosti samo 24 sata.

Srž problema u poboljšanju dečijih prava se prema riječima Ljiljane Palibrk može podijeliti na dvije razine: „Dakle, nama još uvijek nedostaju brojni propisi, koji bi zaista konkretizirali zaštitu djece, i proveli je u praksu. Dakle, jedna stvar je donošenje propisa, a druga stvar je implementacija tih propisa u praksi. Druga razina, koju smatram jako bitnom, i do koje se teže dolazi, odnosi se zapravo na promjenu svijesti kod stanovništva“.

Nema glasa, nema prava

Srbija je tek nedavno formirala radnu grupu za izradu nacrta Zakona o djeci, a upozorava se i na nedostatak institucije dječjeg pravobranitelja. Sve to na neki način govori da djeca nisu politički prioritet. Razlog je jednostavan, djeca nisu glasači i nemaju tu vrstu političke moći. Marija Petrović, iz Centra za prava djece, tome dodaje veoma čestu pojavu da se svaka situacija kršenja dečijih prava zloupotrebljava u političke svrhe:

„Da li je to okrivljivanje političkih protivnika, da li je to isticanje nekih drugih problema u društvu, nebitno je, ovisi na kraju od slučaja do slučaja, ali to nikada nije usmjereno prema poboljšanju prava djeteta“. Neka opća ocjena govori da je razina zaštite prava djece o kojoj se brinu roditelji relativno dobara, kaže Marija Petrović. „Međutim, sustav pada uvijek onda kada je potrebno da se djetetu pruži podrška izvan obitelji. Znači, kada se treba pokrenuti sustav socijalne i zdravstvene zaštite, u tim trenucima kreću problemi u ostvarivanju prava“.

Autor: Goran Prokopes/ Ivica Petrović

Odg. urednik: Z. Arbutina