"Ne radim, nemam ni na što pravo. Novac sam dobila za kutiju cigareta koja je morala trajati četiri dana, a dao bi mi i novac za higijenske uloške. Kad sam otišla, sa sobom sam uzela samo odjeću koja je bila na meni i ručnu torbicu iz koje je on izvadio sve osim vlažnih maramica i bočice vode.” Ispričala je to za potrebe projekta „Imenovanje, definiranje i sankcioniranje ekonomskog nasilja nad ženama u intimnim vezama" 35-godišnja F.M.

„Od porodiljne naknade sam nešto plaćala, napravio je puno dugova na moje ime. Nismo plaćali doprinose, poreze, on je samo bacao te uplatnice u smeće. Imam osjećaj da je namjerno pravio djecu da bi dobio novac od naknade i dječjeg doplatka, da bi me i dalje financijski iskorištavao na račun djece”, priča je 49-godišnje K2.

“Radila sam svašta na crno, čistila kuće, cijepala drva za novac, ali on je i to znao uzeti i zapiti. Od žene s frizurom i lakiranim noktima postala sam starica bez zuba. Bila sam gladna, bez struje, na cesti”, potresna je ispovijest 41-godišnje J.K.

Iako je ova svjedočanstva u publikaciji „Što znamo o ekonomskom nasilju nad ženama" Udruga Babe (Budi aktivna, budi emancipirana) objavila još 2013. godine, do danas se malo toga promijenilo.

Dvije godine ranije, istraživanje Ureda Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova pokazalo je da žene doživljavaju cijelu paletu nasilja, no čak ih je 65 posto doživjelo izravno financijsko nasilje, bilo kroz oduzimanje novca ili imovine, zabranu korištenja zajedničkih dobara ili nepodmirenje materijalnih potreba djece.

„Dok ne tuče, dobro je“

Da žene, većinom, ne prepoznaju kada su žrtve ekonomskog nasilja, u razgovoru za Deutsche Welle govori aktivistkinja iz Slavonskog Broda Gordana Matanović, predsjednica udruge Brod. „Od 2009. godine imamo Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji u kojem je kao četvrta kategorija navedeno ekonomsko nasilje. U njega je pobrojano i oštećenje ili uništenje osobne ili zajedničke imovine. Za primjer uzmimo ženu iz našeg skloništa za žrtve obiteljskog nasilja. Kaže, suprug ju nije tukao, ali dolazi kući pijan pa razbija stvari. To je ekonomsko nasilje, a institucije to ne prepoznaju."

Naša sugovornica dodaje da se u zajednicama većina imovine vodi na muškarca; od kuće do vikendice. „Kad se kupuje automobil, on je vlasnik, ali vam ga ne da voziti. A sve je zapravo zajednička imovina. I to je ekonomsko nasilje“, objašnjava Matanović. Dodaje i primjer žena kojima je nametnut posao neplaćene domaćice i odgajateljice, dok muškarci rade i odlučuju koliko će i za što novca dati u zajedničko domaćinstvo. A to im često nije dovoljno za osnovne potrebe. Ono što ekonomski zlostavljane žene ne znaju jest da se ne moraju rastati, već tužbom mogu prisiliti partnera da im daje dio svojih osobnih prihoda. No i kada im naša sugovornica ukaže na tu mogućnost, odbacuju je, jer im je nepojmljivo s nekim živjeti u braku i istovremeno ga tužiti.

Općenito, doznajemo od Gordane Matanović, žene iz ruralnih sredina teže progovaraju o nasilju u obitelji, jer ih je strah. Istovremeno i visokoobrazovane žene vrlo teško progovaraju, ali zbog srama. „Prije tri dana smo primili u sklonište ženu i troje djece. On nije bio fizički nasilan prema njoj. Otišao je s novom partnericom, a nju i djecu je ostavio bez sredstava za život. A on se je dužan brinuti o djeci. To je ekonomsko nasilje. Pred njom su mjeseci borbe dok dobije rastavu i dok uđe u sustav socijalne skrbi. Kad to sve riješi, računam da bi mogla imati tek tri do četiri tisuće kuna.“

Ne mogu si priuštiti razvod

Ekonomsko ovisnost je, pokazala su to neka ranija istraživanja i glavni razlog zbog kojeg žene ostaju u lošim brakovima. Također ne treba zanemariti ni utjecaje vjerskih zajednica. „Što danas znači emancipacija? Nije to da mi muž skuha ručak, a poslije se izdere na mene i određuje mi smijem li otići na kavu ili ne. Situacija je pogubna za žene u pedesetim godinama koje nisu bile u radnom odnosu. One se ne mogu zaposliti, djeca su se već razišla, nemaju podršku obitelji, a sram ih je otići u instituciju i reći da trebaju pomoć. Što je do sada radila, prva je pomisao zaposlenika institucija.“

Nasilje jest i kada otac nakon razvoda odbija plaćati alimentaciju za djecu koju mora uzdržavati, no naša sugovornica misli da je u takvim slučajevi država ta koja provodi ekonomsko nasilje nad ženama. „To je ta priča o fondu iz kojeg bi se plaćalo uzdržavanje djece čiji očevi ne plaćaju alimentaciju; jer neki ne žele, a neki nisu zaposleni. Ne bi se smjelo čekati da on ne uplati pola godine uzdržavanje. Država bi trebala odmah dati te novce pa se onda naplatiti od njega. Postoje kanali. Može se to kroz njegove nekretnine i pokretnine, a alimentacija se može naplatiti i od njegovih roditelja.“

Kako prepoznati ekonomsko nasilje?

Slika ekonomskog nasilja nad ženama jest puno šira od obitelji i često se susreće unutar religijskih institucija, ali i tvrtki u takozvanim ženskim branšama kao što je tekstilna industrija. „To je ekonomsko nasilje, pogotovo kada tri mjeseca ne dobiju plaću. Recimo u Benettonu u Slavonskom Brodu žene nisu dobivale redovito plaće, a ugovori su bili na tri mjeseca. Zbog toga nisu ostvarivale nikakva prava ni na burzi. Uzmite za primjer i trgovačke lance u kojima pretežno rade žene. Razgovarala sam s njima, rade vikendom i dodatni sati im se plaćaju, ali za minimalnu plaću od 2700 kuna rade više od 50 sati tjedno. Zašto država nije odredila minimalnu cijenu radnog sata?“

I za kraj, pitamo našu sugovornicu, kako će žena prepoznati da je žrtva ekonomskog nasilja? „Recimo da su u braku. Isključivo on raspolaže novcem, kupuje što hoće, provjerava joj račune kad dođe iz trgovine. To je najklasičniji primjer“, odgovora Matanović i dodaje: „Žena je žrtva ekonomskog nasilja kad ne može raspolagati novcem kao i muškarac. Ili kad se dogodi da ona zarađuje, a on raspolaže s novcem, određuje što, kada i koliko će se kupiti. Ili kada joj daje 20 kuna da si ode kupiti neku stvar.“

Ekonomsko nasilje ne ostavlja vidljive tragove i zbog toga društvo lako zatvara oči pred njim. Često je tek klica drugih oblika nasilja i ženama ne dopušta da izađe iz nasilne veze, upozoravaju aktivistice za ženka prava. Upravo su zbog toga stabilna i dobro plaćena „ženska“ radna mjesta preduvjet za sprječavanje nasilja u obiteljima. Uz, naravno, provođenje Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji.