Kelepi Saukitoga (na naslovnoj fotografiji sa svojim najmlađim na rukama) jedva da je napuštao Narikoso, mjestašce na Onou, jednom od preko 300 otoka Fidžija. 1997. kada je njegov otac, državni službenik poslan u to mjesto još je bila idila južnog mora: palme koje su se svijale nad pješčane plaže i ribari koji su pod vrelim suncem odlazili u ribolov. Saukitoga se vjenčao sa voljenom Muriani u jednoj od dvije ovdašnje crkve. Živjeli su sretno u kući na samoj obali, tu su mu rođena četiri sina, tu su išli u dječji vrtić. Tu je kupovao u malenoj trgovini, a u ostalih tridesetak kuća Narikosa ne žive tek susjedi, nego prijatelji.

Sada mu je četrdeset godina i morao je shvatiti da mu tu više nema života. Idila južnih mora je već odavno nestala jer more neprestance nadire. Za plime, voda stoji jedva prst ispod kućnog praga. Razoreni su temelji njegove kuće, u zidovima je vlaga. Plijesan je i na stropu, a zemlja pred kućom se nadula od tolike vode. U vrtu gdje je imao nešto malo povrća već odavno ništa ne raste: previše je soli. Sa smetlišta voda raznosi otpad po čitavom selu, posvuda je odvratna tekućina – koja se sve više penje.

Šest milimetara po šest milimetara...

„Tu na Fidžiju imamo poslovicu, 'voda ne razdvaja otoke, ona ih spaja'", kaže nam. „Ali u jednom trenutku nam je to more postalo neprijatelj." Još od 1993. se mjeri razina mora i utvrđeno je da raste u prosjeku šest milimetara godišnje. Ne zvuči puno, ali samo na prvi pogled. Jer to je već od tada 15 centimetara, do kraja stoljeća će biti gotovo  metar i pol.

Na nekim otocima Fidžija ima mjesta gdje je obala bila i dvadesetak metara daleko. A i more je postalo još opakije: prošle godine je Fidži poharala oluja kakva se ne pamti, 44 ljudi je izgubilo živote. Viša temperatura ugrožava i koralje, a tako i ribe koje su tamo živjele. Sad su mreže sve praznije.

Danas nekadašnji raj Saukitonge izgleda bijedno, ali još uvijek nam kaže: „Teško je napustiti kuću u kojoj su vam rođena sva djeca." Ne samo to: tradicija mnogih stanovnika Fidžija ne poznaje nešto kao što je zajedničko groblje: preci se pokapaju praktično pred kućom i ostaju dio obitelji i tradicije. Sve se to sad mora prekinuti zbog promjene klime.

Plan već postoji: Narikoso je jedan od 42 mjesta Fidžija koje se namjeravaju djelomice ili potpuno preseliti u unutrašnjost. Oni su tek prvi, stručnjaci misle da će ta država morati premjestiti i stotinjak naselja.

„Jasno da smo i sami krivi"

Dolazi nam i Saimoni Vatu, 52 su mu godine i ribar je – barem zasada. Upuštaju se u raspravu o „velikoj" politici, o promjeni klime, psuju na industrijske zemlje i njihove tvornice, neminovno se poveo razgovor i o američkom predsjedniku Trumpu koji ne želi ratificirati Pariški sporazum. Vatu bjesni: „Nadam se da će doći razumu! Pa čak niti predsjednik Amerike se ne može izvući od promjene klime."

Jesu li i stanovnici Omoa mogli nešto učiniti da ih ne zadesi ovaj progon? „Naravno da smo i mi dio problema", spremno priznaje Vatu. Pokazuje nam poharanu obalu, tu je prije bilo mnoštvo drveća mangrova. To je jedno od rijetkih stabala koje živi i od slane vode, a čije je korijenje držalo pijesak i učvršćivalo obalu. Ali naraštaji su sjekli to drveće, za ogrjev, za kuhanje, za kuće. Pijesak sada more odnosi po volji, a ne drži više niti kameni mol kojeg su u Narikosu sagradili prije nekoliko godina.

„Ljudi uopće nisu razmišljali što čine", priznaje ribar. U međuvremenu onoga tko krene sjeći drvo mangrova čeka golema globa od 1000 tamošnjih dolara – oko 410 dolara, dobra mjesečna plaća na Fidžiju. Ne mora doći niti policija nego će susjedi odmah dići dreku na prijestupnika. Nitko više ne sječe drvo, ali sad je kasno.

Budućnost uz svinje

Otočani Omoa mogu zapravo biti još sretni: na njihovom otoku ima i brda kamo se mogu skloniti. Na primjer otok Kiribati je na najvišem mjestu tek nekoliko metara iznad sadašnje razine mora i on će najvjerojatnije posve nestati. A što čeka stanovnike Narikosa, to možemo vidjeti u Vunidogoli, selu na drugom po veličini od otoka Fidžija, Vanua Levu.

To je prvo selo sa oko 150 žitelja koje je potpuno preseljeno, a njen pročelnik Sailosi Ramatu je već stekao i svjetsku slavu – kao poseban izaslanik dolazi sad i na konferenciju o klimi u Bonn. „Svi smo bili složni da moramo preseliti", rutinirano objašnjava jer to često ponavlja mnogim delegacijama koje posjećuju njegovo mjesto. To je dvadesetak novih kućica, sve obojane zeleno, a žene i dalje suše ribu na dimu. Ali to više nije riba iz mora, nego iz obližnjeg umjetnog ribogojilišta.

Stanovnicima je isprva bila utjeha što je mjesto novog sela samo tri kilometara od njihovog starog prebivališta. Ali sve rjeđe netko još prelazi taj put. I Ramatu nam pokazuje svoju staru, praznu kuću. Okna su naherena, na podu je more nanijelo mnoštvo otpada. I na ribu se ide sve rjeđe. Sada se i stanovnici bave drugim poslovima: oko kuća hodaju kokoši i svinje, obrađuje se zemlja. „Život u selu se promijenio. Potrajat će da se svi naviknemo na nov život", kaže i ne želi radije reći ništa više. Jer sa nama je i predstavnik vlade Fidžija i izraz „prisilno preseljenje" se ne želi čuti.

Jer ih ima i koji se potajice vraćaju u svoje stare kuće uz obalu. Previše je promjene, a tu su i uspomene na dane kada je to još bila idila južnih mora.

Ali more nadire. Šest milimetara godišnje – i veliko je pitanje da li će i kada će stati. Čak i ako se ljudi uspiju dogovoriti oko klimatskih ciljeva.

 

Christoph Sator / dpa