Ruska invazija u Ukrajini dovodi živote milijuna ljudi u opasnost. UN govore o preko 1,5 milijuna ljudi koji su dosada pobjegli u susjedne zemlje. Obično su žene i deca sami u zbijegu, jer ukrajinskim muškarcima od 18 do 60 godina nije dozvoljeno napustiti zemlju.

Često se kaže da rat iznjedri i najbolje i najgore u ljudima. U ovoj krizi su susjedne zemlje otvorile granice, ljudi nude humanitarnu pomoć pa i svoje domove izbjeglicama. Nevladine organizacije, političari, obični ljudi – ta solidarnost djeluje moćno.

Ali medalja ima i drugu stranu, noćnu moru za tamnopute ljude za koje ta solidarnost ne važi bezuvjetno. Mnogi Afrikanci, Indijci i ljudi s Bliskog istoka koji su studirali ili radili u Ukrajini ne mogu računati na srdačnu dobrodošlicu poput Ukrajinaca.

Ima izvještaja kako im se odbija pristup vlakovima i autobusima koji prebacuju Ukrajince na sigurno. Ako i uspiju doći do poljske granice pješice, tamo ih graničari odbijaju.

Ovi ljudi su jednako uplašeni i ugroženi kao i drugi u Ukrajini. Kakva je to solidarnost koja ne važi za sve? Strani studenti, koji su noći provodili u blizini poljske granice, kažu da im nisu davani ni hrana ni voda koju su dobijali Ukrajinci.

U Ukrajini je prije rata studiralo 76.000 studenata iz inozemstva, četvrtina od toga iz Indije, ostali uglavnom iz afričkih zemalja poput Nigerije, Maroka i Egipta. Njihove obitelji su zabrinute. Za ove ljude je na užasnu sliku rata dodan i rasizam.

Na društvenim mrežama šire se snimci Afrikanaca koji mole za pomoć, dok snage sigurnosti upiru oružje u goloruke studente. Jedan video pokazuje malo dijete ostavljeno na mrazu. Ali, oni koji upozoravaju na taj problem, na društvenim mrežama često dobijaju mržnju kao odgovor.

Nebrojeni su komentari u kojima se tamnoputi ljudi optužuju da „nisu dovoljno civilizirani“ da bi bili spašeni. Neki pozivaju strance da ostanu u Ukrajini i bore se. Sve to je čisti rasizam. Neprihvatljivo je da empatija zavisi od boje kože. Sramota je što se to dešava u ratno doba.

Ne znam je li ovo znak alarmantnih razmjera diskriminacije u Europi. Ali znam da u takvom kaosu uvijek mali broj ljudi na određenom mjestu odlučuje kako koga tretirati. Neki od njih očito ljudskost uvjetuju bojom kože.

Ova bijeda još traje. Scene koje gledamo upozoravaju na to da ljudi jedni druge trebaju tretirati dostojanstveno. I da ne smijemo zaboraviti da su i crni životi važni. Ljudskost i solidarnost ne smiju biti selektivni.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu