Dekan je bio rezignirao. Jedno vrijeme je pokušao izbjeći naredbu i ograničiti štetu. A onda je krajem srpnja 1917. morao uvidjeti da su mu napori bili uzaludni. Zvona njegove župe u Kuselu skinuta su sa crkvenog tornja. Potom su prebačena u željezaru, istopljena i pretvorena u topove. 

"Tako će zvona u budućnosti govoriti drugim jezikom nego do sada", rekao je dekan Karl Munzinger u svojoj molitvi 22. srpnja 1917. nakon što je ostao bez zvona. "Ne možemo se oteti osjećaju da se sada onim, što bi trebalo propovijedati mir i liječiti bolna srca, komadaju tijela i užasnim ubijanjem nanose rane koje nikada neće zacijeliti." 

"Bolni osjećaji"

Zvona kao topovi: naredba njemačke vlade iz ožujka 1917. deprimirala je mnogo građane, ne samo kršćane. Zaliha željeza, potrebnih ratnoj industriji, više nije bilo. Zato su se morala uzeta zvona. U znak sjećanja na taj događaj će širom Europe 21. rujna zvoniti zvona. Zvonjava će podsjetiti i na radost i olakšanje povodom završetka rata 11. studenoga 1918. godine.

Skinuti zvona, istopiti ih i pretvoriti u topove - to je za svećenika Rüdigera Penczeka iz evangelističke crkve u Wesselingu kod Kölna "pretvaranje crkvenih instrumenata u njihovu suprotnost".  Zvona su od davnina određivala ritam života ljudi. "Crkvena zvona su davala takt svakodnevnom životu. Kada veliko zvono počne zvoniti, to je znak da se nekoga sahranjuje. Zvona koja odjekuju subotom uvečer poručivala su da se s poslom treba prestati. To je spiritualna dimenzija zvona. I sve je to prestajalo što je više odmicao 1. svjetski rat." Naredba iz ožujka 1917. izazvala je veliku nelagodu. "Provedba ove naredbe je kod stanovništva i crkvenih ljudi izazvala najbolnije osjećaje", rečeno je u konzistoriju Evangeličke crkve u Speyeru.

"Zvona donose mir"

I danas, na početku 21. stoljeća su zvona sastavni dio europske svakodnevice. A prije stotinu godina ona su bila još više integrirana u život. I poznati njemački pjesnik Friedrich Schiller je 1799. u svojoj poznatoj Pjesmi o zvonu opjevao ulogu zvona u javnom životu. On u svojim stihovima ističe da njihov zvuk povezuje ljude te da ona „donose mir i radost".

No u 1. svjetskom ratu mir se pretvorio u bitku, a svakodnevica je postala stalno izvanredno stanje. Uz to su i zvona zašutjela. Svećenik Penczek kaže da su nestanak reda i šutnja zvona poznata i iz crkvene godine. „Na Veliki petak se ne zvoni. Zvona onda zašute do Uskrsa. Taj muk zvona jasno daje do znanja: nešto nije u redu."

Velika Britanija podsjeća na zvonare

Dakako nisu svi duhovnici s užasom gledali na pretvaranje zvona u oružje. Tako su u konzistoriju u Speyeru pozdravili taljenje zvona i kritizirali otpor tome koji se javljao u župama. Govorili su da nezadovoljstvo u narodu potiču mediji koji šire "pogrešna mišljenja kada je u pitanju nužnost skidanja zvona", od čijeg željeza su proizvođeni topovi. Zato je još važnija uloga crkvenih zajednica, rečeno je: „Od velike je važnosti ako se u toj vrlo važnoj stvari civilnih i vojnih vlasti dobije podrška svećenika, čije se domoljublje tijekom rata tako često iskazalo."

Tako je 44 posto njemačkih crkvenih zvona u 1. svjetskom ratu skinuto i upotrijebljeno za izradu topova. A u velikoj Britaniji zvonjava 21. rujna podsjeća na jednu drugu brojku: tamo je poginulo 1.400 zvonara koji su poslani na bojišnicu. Kada je 11. studenoga 1918. stigla vijest da je rat završen, nije bilo nikoga tko bi pokrenuo zvona. Sada će na to podsjetiti 1.400 zvonara laika.

Pluralizam sjećanja

Tako svaka zemlja ima specifično sjećanje. Nijemci su taj 11. studenoga 1918. doživjeli i kao dan poraza. Poljska, čiji su teritorij u 18. stoljeću velike sile podijelile i anektirale, toga je dana slavila nacionalno uskrsnuće. Druge nacije, poput Hrvata, Srba, Slovenaca, Čeha i Slovaka, slavile su oslobođenje od velikih imperija kao što su Habsburška monarhija ili Osmansko carstvo.

Olakšanje, radost i tuga: zvonjava zvona je 11. studenoga 1918. Izražavala različite osjećaje, ovisno od zemlje do zemlje. "Sada želimo podsjetiti i na taj pluralizam", kaže svećenik Rüdiger Penczek. "Jer, svatko svoju vlastitu povijest nosi sa sobom. Svaka zemlja ima svoje specifične rane. I to je izraz europskog pluralizma."