Nakon „velikog proširenja" Europske unije, Njemačka je još bila energično protiv otvaranja svog tržišta rada za građane „novih" članica EU-a. No to ograničenje se već onda moglo zaobići na smiješno lagan način: bilo tko iz EU-a je u Njemačkoj mogao osnovati tvrtku i naravno, raditi u njoj.

Istovremeno, u Njemačkoj je promijenjen propis koji zapravo ima svoje korijenje u Srednjem vijeku: onda su cehovi „brusili" svoje šegrte dok ne bi postali „majstori" i tek onda su sami smjeli prihvaćati posao. U osnovi, tako je ostalo i u njemačkom obrazovanju zanatskih djelatnosti i bio to postolar ili postavljao optička vlakna za računala, zanatliji je na zidu radionice obavezno visila „Majstorska svjedodžba" – Meisterbrief.

U velikoj mjeri to cehovsko načelo doista nije odgovaralo današnjem vremenu pa je tako za mnoštvo zanatskih djelatnosti ukinut taj zahtjev da zanatsku tvrtku može osnovati samo priznati majstor. To je ostalo samo u nekim sektorima: ne čudi da su tu i električari i instalateri plina i grijanja ili zubni tehničari. Zanatske tvrtke sa obavezom prijave majstora su i pekari i slastičari, ali potpuno je slobodno da bilo tko može osnovati tvrtku ne samo u čitavom nizu građevinskih radova, nego i urarsku, zlatarsku, krojačku tvrtku, čak i za proizvodnju – violina! (Popis zanata za koje nije potrebno biti majstor) 

Evo, sad sam i ja majstor!

Rezultat je bio kakav se mogao i očekivati: 1. svibnja 2004. je osam novih istočnoeuropskih zemalja pristupilo Europskoj uniji i samo te, 2004. godine je u Njemačkoj osnovano preko 40.000 tvrtki, uglavnom u zanatskim djelatnostima. List „Die Zeit" se tada još šalio: „Njemačke kupaonice mora da su u zastrašujućem stanju. Barem takve perspektive vide polagači pločica jer se masovno osnivanju keramičarske tvrtke."

Trend se nedvosmisleno nastavio: dok je 2004. ukupno osnovano oko 102 tisuće tvrtki u takvim „slobodnim" zanatskim djelatnostima, 2017. ih je osnovano čak 244.273. Jer i ti „majstori" su brzo naučili prednost takvog oblika rada: usprkos strašnih priča o njemačkim poreznicima, mogu proći i godine da se bez riječi prihvaća vaš godišnji obračun, čak i ako bi po prijavljenom prihodu morali već odavno umrijeti od gladi. Ako ne shvaćate što tu kažemo, definitivno niste rođeni za zanatliju. Jer mi u medijima naravno da ne smijemo promovirati kršenje zakona i utaju poreza.

Ta eksplozija broja „majstora" doista se odnosi samo na takve „umjetnike": ukupan broj zanatskih radionica u Njemačkoj gdje je obavezan status majstora se jedva promijenio u posljednjih petnaestak godina. Po informacijama Instituta njemačkog gospodarstva 2003. je bilo 587.762 takve zanatske tvrtke, 2017. ih je bilo čak nešto manje, 574.086.

Možda je jeftinije, ali je i lošije...

Ali konačno je i njemačkoj politici sinulo da takva liberalizacija zanatskih djelatnosti nije bila idealno rješenje. „Ukidanje obaveze majstorske svjedodžbe je bila greška", konstatira potpredsjednik kluba zastupnika CDU Carsten Linnemann za list Frankfurter Allgemeine Zeitung. Čak i ne zbog „kreativnog" računovodstva, nego ovaj političar upozorava kako se „kvaliteta rada u tim zanatima djelomično drastično pogoršala, a osim toga školuje manje novih majstora."

Tu su i njemački socijaldemokrati istog mišljenja: „Mušterije moraju imati sigurnost da je majstor kojeg naručuju doista i dobro obučena stručna snaga", misli Sören Bartol za isti list. Potpredsjednik kluba zastupnika SPD-a u Bundestagu očekuje od ministra gospodarstva Petera Altmeiera (CDU) da iznese „konkretan prijedlog", ali takav koji bi onda bio u skladu odredbama o slobodnom izboru zanimanja i koji Njemačku opet ne bi vraćao u cehovske udruge srednjeg vijeka – već i zato jer bi se pobunila i Europska komisija.

Same njemačke zanatlije su jedva dočekali da se konačno otvorio taj problem. „14 godina deregulacije je u mnogim zanatima koji su pogođeni, ostavio teške posljedice: i kvalitativno i kvantitativno manje stručnjaka, manje obrazovanja, nerijetko i žalbe zbog lošije kvalitete zanatskih usluga", piše u priopćenju Središnje udruge njemačkih zanatlija (ZDH) na upit DW. Upozoravaju kako je zamisao tog prekida sa tradicijom cehova i zvanja majstora bila da će tako doći novi stručnjaci možda iz nekog sličnog područja, ali ta ideja se nije ostvarila. „Sasvim suprotno od toga: stručnjaka je sve manje i manje. A od toga moraju trpjeti i mušterije i korisnici zanatskih usluga."

Koji već djeluju, možda i ostanu

Doduše, ako bi se opet i uvela obaveza da samo „pravi" majstor smije biti zanatlija, prije se razmišlja o nekakvom prijelaznom rješenju gdje bi se postojećim zanatskim tvrtkama omogućilo da i dalje ostanu – naravno, ako su uspješne. Hans Jörg Henneke iz Zanatske zadruge Düsseldorfa upozorava da se u raspravi moraju sagledati i pravi razmjeri tog problema: makar ih je mnogo više od „pravih" zanatlija, „zanatske radionice gdje postoji obaveza čine skoro 90% prometa u čitavoj zanatskoj djelatnosti".

I on misli da bi tu trebalo kao prijelazno rješenje ostaviti poduzeća koja postoje, a možda i razmisliti o mogućnosti dodatne kvalifikacije. On misli da već ima i rješenja sa kojima bi mogla i Europska komisija biti zadovoljna, od priznavanja sličnih svjedodžbi iz drugih zemalja EU pa do starih, zapravo srednjovjekovnih propisa o „starom šegrtu" kojem se nakon određenog broja godina automatski priznaje status majstora.

Što će pak onda biti sa tolikim „gazdama" zanatskih tvrtki iz drugih zemalja EU u Njemačkoj? Düsseldorfski zanatlija ne zna reći: „Možda će se neki vratiti u domovinu. A možda će neki registrirati tvrtku za djelatnost gdje ne postoji ta obaveza. Ili će onda posve raditi 'na crno'..."