Ruski napad na ukrajinski grad Dnipro u siječnju bio je jedan od najkrvavijih od početka rata. Prema službenim navodima, najmanje 46 ljudi je poginulo, a 80 je ozlijeđeno kada je krstareća raketa tipa Ch-22 pogodila višekatnicu. Petero ljudi je i dalje u bolnici. Deseci ljudi izgubili su svoje domove, obitelji, prijatelje i još uvijek pate od posljedica te tragedije.

Mlada žena s televizijskih snimaka

Dvadesetčetveregodišnju Anastasju Švec ljudi često prepoznaju na ulici. Na svom Instagram profilu i dalje ističe da je ona ta „mlada žena koja je u svim vijestima o gradu Dnipru".

Anastasja je jedna od preživjelih u ruskom raketnom napadu 14. siječnja. Tog dana izgubila je roditelje, mačku, stan, sve što je do tada imala. I dalje joj je teško doći do porušene kuće. Ali želi s drugima podijeliti kroz što je prošla. „Kad god o tome pričate lakše vam je u srcu, iako ništa ne možete promijeniti i morate živjeti s tim", kaže ona.

Od svog djetinjstva Anastasja je s roditeljima živjela u zgradi koja je sada uništena. Majka Natalija je radila u banci, a otac Maksim bio je automehaničar. Zajedno s majkom Anastasja se brinula o životinjama, posebno o mačkama lutalicama. Hranile su ih i tražile im dom. Kada je rat počeo, otac Maksim je ostao bez posla, nakon čega se kao dragovoljac prijavio za postavljanje barikada u gradu.

Tuga za roditeljima i dečkom

Nakon ručka, u subotu 14. siječnja, roditelji su, kaže, sjedili u kuhinji i pravili svijeće za vojnike u rovovima. Anastasja je htjela odmoriti se, jer je prošlu noć radila u pekari. „Samo deset minuta kasnije, kada sam odložila mobilni telefon i htjela malo odspavati, čula sam jaku tutnjavu, nešto poput potresa", prisjeća se Anastasja trenutka kada je raketa pogodila zgradu.

Čitavo stubište devetokatnice bilo je uništeno, skoro do prizemlja. Od stana na šestom katu u kojem je živjela, ostali su samo hodnik i dio sobe u kojoj je bio krevet na kojem je ležala. „Počela sam zvati roditelje, iako sam shvatila da je kuhinja potpuno nestala", kaže Anastasja.

Dopuzala je do ruba sobe i pokušala privući pozornost spasilaca. U tom trenutku nastala je slika na kojoj se ona vidi, koja se proširila svim društvenim mrežama. Tada se još nadala da su njezini roditelji preživjeli. Ali sljedećeg dana njihova tijela su izvučena iz ruševina.

Od te tragedije Anastasja živi s bakom i tetkom.I dalje je na bolovanju, ali se nada da će se uskoro vratiti na posao. Kaže da se boji buke, lupanja vratima i sirena za zračnu opasnost. Ponekad uzima tablete za smirenje.

Smrt roditelja nije njezin prvi gubitak u ovom ratu. U rujnu, tijekom ukrajinske protuofenzive na području Harkiva, poginuo je njezin dečko Vladislav koji je bio vojnik. „Još nisam prebrodila ni taj gubitak, a sada ni mojih roditelja više nema. Stalno tugujem za njima", kaže mlada žena sa suzama u očima.

"Ne smijemo umrijeti"

Kada joj netko kaže „dobar dan", psihologinja Olga Botvinova se osmijehne. Sa suprugom Jevhenom živjela je u toj istoj zgradi u Dnipru. „Tog dana, 14. siječnja, pravili smo planove za idućih šest mjeseci. Bila je to nevjerojatna atmosfera. Znak da ne smijemo umrijeti”, kaže Olga.

Dan raketnog napada za Olgu je kao drugi rođendan. Pravo je čudo da je preživjela. „Sjedila sam u sobi koja više ne postoji i radila sam na laptop računalu. Odjednom me je muž pozvao u susjednu sobu. Nekoliko minuta kasnije dogodilo se ono što se dogodilo”, kaže ona.

Kada su Olga i njezin muž došli k sebi, prvo su htjeli s devetog kata se spustiti dolje stubama. Ali iza vrata sobe ugledali su ponor. Olgi je išla krv iz sljepoočnice, a njezin muž, inače kirurg, od majice joj je napravio zavoj. Zatim je uzeo baterijsku lampu i s prozora dozivao pomoć. Nekoliko sati kasnije su ih spasili.

"To je naš treći novi početak"

Ruska agresija na Ukrajinu nekoliko puta je promijenila živote Olge i Jevhena. Podrijetlom su iz Donjecka. Kada je 2014. godine počeo rat u Donbasu, spakirali su kofere i preselili u Herson. Kada je taj grad u proljeće 2022. okupirala Rusija, morali su potražiti novo mjesto za život. Pobjegli su u dio zemlje koji je pod kontrolom Kijeva, nastanivši se u stambenoj zgradi u Dnipru, koja je sada srušena.

Dan nakon raketnog napada, 15. siječnja, Olga i Jevhen su saznali da je i njihov bivši dom u Hersonu uništila ruska raketa. „Počinjemo iznova po treći put. Ali živi smo. Materijalne stvari će se s vremenom riješiti”, kaže Olga sa gorkim osmijehom.

Kako sada dalje?

I Anastasja i Olga kažu da se ne žele opterećivati onima koji su ispalili raketu koja je pogodila njihovu zgradu. Olga naglašava da želi pozitivno razmišljati kako se ne bi „do kraja života osjećala kao žrtva“. Trenutno razvija projekte za psihološku podršku žrtvama rata. Anastasja kaže da srdžba „ne može vratiti njezine roditelje". Mlada žena prikuplja donacije za ukrajinsku vojsku, „kako bi naši momci uništili to smeće na našem teritoriju", kaže Anastasja, misleći na ruske agresore.

Obje žene, koje su preživjele raketni napad, kažu da se njihovi životi moraju nekako nastaviti. „Moram živjeti ne samo za sebe, već i za roditelje, kako njihov životni trud ne bi bio uzaludan", kaže Anastasja. I Olga naglašava da ju je činjenica da je preživjela, učinila svjesnom da nema moralno pravo odustati. „Svaki dan je veliko čudo i pruža šansu da se dalje krene i živi. Imam tu šansu, za razliku od onih koji su također bili u našoj stambenoj zgradi, koji su imali djecu i životne planove, ali nisu preživjeli. Imam tu šansu i ne smijem ju propustiti!"

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu