Na strmoj serpentini na padinama planina iznad Sarajeva taksist se zaustavlja, ne želi dalje neasfaltiranim putem. „Tamo vas nijedan taksi ne bi odvezao", objašnjava on svojim putnicima ispričavajući se, dok oni izlaze kako bi ostatak puta prešli pješice. Razlog: tamo gore se nalazi naselje u kojem žive isključivo Romi.

To je paralelni svijet. Smeće i otpad na sve strane. Olupine automobila, zahrđale perilice za rublje, stari madraci. Ruševine i nedovršene kuće, a između njih lutaju psi.

U ovom malom naselju u kojem su kuće svojedobno izgrađene općinskim sredstvima, ali koje je odavno postalo takozvana „no-go zona", živi između 100 i 200 Roma. Točan broj nitko ne zna.

Jedna od njih je Selvije Kindaj. Ima 30 godina i šestoro djece. Njen partner je nekoliko mjeseci živio u Njemačkoj, a zatim se vratio u Bosnu i Hercegovinu. Sa svojom djecom - poredanom po visini - stoji ispred svoje kuće. Zapravo, to je više gradilište. Sve izgleda improvizirano, kaotično, nedovršeno. Gostima iz Njemačke pričaju o svojoj situaciji i nadaju se prije svega financijskoj pomoći.

Zakon o prebivalištu

U Bosni i Hercegovini živi 3,2 milijuna ljudi. U zemlji koja je kandidatkinja za članstvo u Europskoj uniji službeno je priznato 17 nacionalnih manjina, među njima i Nijemci. Ali uvjerljivo najveća manjina su Romi. Mnogi pripadnici ove zajednice su loše obrazovani. Mnogi od njih su nepismeni.

Od 2015. u ovoj maloj balkanskoj zemlji na snazi je kontroverzan zakon o prijavi prebivališta. Taj zakon najviše pogađa Rome, iako se ne odnosi samo na njih. Naime, ako netko živi u nelegalno izgrađenom objektu može mu biti uskraćena potvrda o prijavi prebivališta.

Prema procjeni Zlatana Begića, stručnjaka za međunarodno pravo sa Sveučilišta u Tuzli, u Sarajevu, koje ima oko 300.000 stanovnika, oko 60.000 ljudi nije prijavljeno na adresi na kojoj žive.

Jedan od razloga je taj što nakon rata u BiH od 1992. do 1995. više od 15.000 kuća nije ponovo izgrađeno. Drugi razlog su nelegalno izgrađene kuće.

Nevladine organizacije tvrde da vlasti u Bosni i Hercegovini mogu odbiti izdavanje potvrde o prebivalištu ako podnositelj zahtjeva ne može dostaviti dokaz o vlasništvu ili ovjereni važeći ugovor o najmu kuće ili stana. To znači: bez prijave prebivališta - nema osobne iskaznice.

Pomoć njemačke evangelističke crkve

Udruženje Pharos, nazvano po svjetioniku iz antičke Aleksandrije, želi pomoći. Ključna podrška stiže iz Njemačke, iz Württemberga, od humanitarne organizacije Evangeličke crkve Diakonisches Werk.

Ingrid Halbritter već 25 godina živi i radi u Bosni i Hercegovini i vodi udruženje Pharos. Zajedno sa svoje tri kolegice 58-godišnja Halbritter savjetuje prije svega pripadnike romske manjine, prati ih pri odlasku u institucije i pruža im konkretnu podršku.

„Mnogi od njih uopće ne znaju svoja prava - i to zato što često ne znaju čitati i pisati", objašnjava ona u razgovoru za evangeličku novinsku agenciju epd. „Tko nije prijavljen i nema osobnu iskaznicu službeno ne postoji. Naš cilj je da ove ljude učinimo vidljivima." Udruženje se također zalaže za promjenu zakona o prijavi prebivališta.

Sretan kraj

Ipak, postoje i priče o uspjehu koje ulijevaju nadu, kaže Ingrid Halbritter. Jedna od takvih priča je ona Selvije Kindaj. Zahvaljujući podršci udruženja Pharos ona je prije nekoliko mjeseci dobila potvrdu o prijavi prebivališta, a potom i osobnu iskaznicu. A - troje od njene šestoro djece sada pohađa školu.