Prvi službeni posjet francuskog predsjednika Beogradu poslije 18 godina stavlja Emmanuela Macrona pred delikatan zadatak da obnovi, potvrdi i ojača prijateljske odnose Francuske i Srbije, opterećene nizom događaja u posljednjih 25 godina. Među njima je sudjelovanje Francuske u NATO-ovom bombardiranju Srbije 1999. i priznavanje neovisnosti Kosova početkom 2008. godine.

Delikatnost posjeta uvećava protokolarni gaf novijeg datuma, kad je prilikom obilježavanja stogodišnjice završetka Prvog svjetskog rata, podsjetili su svi mediji, predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću dodijeljeno mjesto na sporednoj tribini umjesto na glavnoj, među predsjednicima savezničkih država, pobjednika u Prvom svjetskom ratu.

Taj propust, koji je u francuskim medijima osuđen najoštrijim riječima, široko je odjeknuo i utjecao na percepciju Srbije u javnosti Francuske. Ni u jednom tekstu posljednjih godina nije izraženo toliko naklonosti, pa i empatije za Srbiju, kao u komentaru dnevnika Le Figaro povodom "neprihvatljivog i nepravednog poniženja Srbije, koja je platila možda i najveći danak u krvi od svih zemalja koje su sudjelovale u Prvom svjetskom ratu". Slično su reagirali ili prenijeli taj komentar svi najznačajniji dnevnici i tjednici u Francuskoj. Zato su uoči posjeta predsjednika Macrona francuski mediji istakli da je to također prilika za popravljanje odnosa dviju zemalja.

Tradicionalno prijateljstvo na ispitu

"Francuska i Srbija će uvijek biti prijateljske zemlje, jer su u svim ratovima u povijesti bile na istoj strani." Tu frazu, gotovo doslovce ponavljaju francuski sugovornici, od običnih poznanika do intelektualaca i političara, u konvencionalnim i nekonvencionalnim prilikama, kao dobrodošlicu, dobru volju, ljubaznost ili kurtoaziju.

Izgovara se ta fraza s osmjehom i nagovještajem nekog dubljeg sadržaja iza nje, ponavlja se da Francuska i Srbija nikad nisu bile na različitim stranama u ratovima i da zato Francuzi i Srbi ne mogu biti neprijatelji unatoč povremenim neslaganjima. Međutim, to prijateljstvo do kojeg se u srpskoj povijesti, literaturi, patriotskim i kavanskim pjesmama veoma držalo, nije spriječilo Jacquesa Chiraca da 1995. kaže da je "dosta bilo barbarstva" nakon što su u Republici Srpskoj pripadnici snaga Ujedinjenih naroda uzeti za taoce, a ni sadašnjeg predsjednika Emmanuela Macrona da bude protiv proširenja Europske unije, to jest dinamizacije prijema Srbije u njeno okrilje.

Francuska se sumnjiči za prosrpski stav

Poznati novinar dnevnika Le Monde Marc Semo, koji je svojevremeno izvještavao o ratovima u bivšoj Jugoslaviji, smatra da je francusko-srpsko prijateljstvo razlog što se Francuska redovno sumnjiči da ima prosrpski stav. Te sumnje nije bila lišena od strane svojih saveznika u ratu u Bosni i Hercegovini krajem prošlog stoljeća, čak ni kad su njeni zrakoplovi sudjelovali u napadima na vojne ciljeve srpskih snaga i u bombardiranju Srbije 1999. godine.

Tradicionalno francusko-srpsko prijateljstvo, koje je otvoreno ili pritajeno uvijek postojalo, kompliciralo je ulogu i aktivnosti francuskih diplomata i vojnih zapovjednika u sukobima u bivšoj Jugoslaviji. Na to prijateljstvo su računali sa srpske strane, ali ga i zloupotrebljavali, rekao je Semo, pa su rezultati bili nesporazumi, mimoilaženja, ambivalencije. Poslije prikrivene, ali duboke simpatije Francoisa Mitterranda prema Srbiji, kao šok je1995. djelovala promjena odnosa i ponašanja tada novog predsjednika Chiraca, koji je zajedno s Amerikancima odigrao značajnu ulogu u okončanju rata u Bosni i Hercegovini i potpisivanju Dejtonskog sporazuma.

Naklonjeni glasovi izvan srpskog lobija

Percepcija Srbije i Srba u Francuskoj je u novije vrijeme određena tumačenjem ratova na Balkanu krajem 20. stoljeća. Formirano je i učvršćeno mišljenje da za njih najveću odgovornost snose Srbi i Srbija, da je tadašnji predsjednik Slobodan Milošević bio agresor i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, i da je njegova politika proizvela teške patnje nesrpskog stanovništva u obje te države. Taj sud su u vrijeme ratova oformili i utemeljili utjecajni intelektualci i filozofi, kao što su Pascal Bruckner, Bernard-Henri Levy, Andre Glucksmann i Alain Finkielkraut, i takav je ostao do danas. Tek u najnovije vrijeme - od prošle godine - javljaju se drugačiji glasovi koji iskazuju izvjesne rezerve prema "utvrđenim činjenicama", na primjer o NATO-ovom bombardiranju. S tim u vezi indikativni su tekstovi Le Monde diplomatiquea, koji su relativizirali ustaljena gledišta i unijeli nove elemente u odnos prema Srbiji.

Da bi opravdale odluku o napadu na zemlju "koja nije prijetila nijednoj državi NATO-a", napisali su novinari ovog mjesečnika, zapadnjačke vojske lansirale su lažnu vijest o srpskom planu "Potkova" za etničko čišćenje Kosova nasilnim masovnim deportacijama. Zato je bombardiranje bila spasilačka "humanitarna intervencija", koju su obiljem dezinformacija lansirale zapadnjačke vlade i NATO, a širili najugledniji mediji. Čak je i ozbiljni i suzdržani dnevnik Le Monde, čiji komentari su orijentir za francusku medijsku galaksiju, "izabrao intervenciju" kao redakcijsko opredjeljenje, pisali su novinari Le Monde diplomatiquea o bombardiranju.

Suštinu tog teksta prenijeli su francuski mediji kao pledoaje za promjenu percepcije Srbije u posljednjih već više od 25 godina, ali slika i sud o surovosti srpske vojske i policije na Kosovu nije se mnogo promijenila, osim što se više ne spominje riječ genocid kod pisanja o ratnim zločinima u bivšoj pokrajini.

Izvjestan pokazatelj odnosa prema Srbiji bila je televizijska debata uoči izbora za Europski parlament na kojima su sudjelovali nositelji lista 12 najznačajnijih francuskih političkih stranaka i pokreta. Svi oni su nastojali privući pažnju 45 i pol milijuna francuskih birača i, jednostavno rečeno, svidjeti im se svojim stavovima. Između ostalog, postavljeno im je pitanje jesu li za ili protiv prijema Srbije u Europsku uniju. Uz jedan suzdržani glas, devet sudionika se izjasnilo protiv, a samo dvojica su bila za pridruživanje Srbije. Jedan od njih je desničar, drugi iz ljevičarske formacije. Ovaj posljednji je većinsko protivljenje perspektivi prijema za Srbiju, posebno s lijeva, označio kao političku hipokriziju. "Oni znaju da se toj europskoj zemlji ne može reći 'ne' za ulazak u Uniju, ali smatrajući takav stav nepopularnim, izjasnili su se protiv", ocijenio je on.

Obnoviti i ojačati veze

Postoje tenzije između Pariza i Beograda, priznaje Elizejska palača i u priopćenju uoči posjeta ističe kako je želja predsjednika Macrona da se "obnove i ojačaju narušene veze". Zato će danas poslije podne sa svojim domaćinom Aleksandrom Vučićem prisustvovati otkrivanju obnovljenog spomenika Francuskoj na Kalemegdanu, koji je bio oštećen nakon protokolarnog gafa u Parizu. Natpis na njemu "Volimo Francusku kao što je ona voljela nas" treba ponovo postati simbol prijateljstva dviju zemalja.

Ističući da će Kosovo i prijem Srbije u Europsku uniju biti dominantne teme beogradskih razgovora, ovdašnji mediji ističu da su zajedno s Macronom doputovali i predstavnici velikih francuskih tvrtki da bi obnovili ili pokrenuli razgovore o gospodarskoj suradnji.

U skladu s tim je i serija napisa o Srbiji, objavljena u francuskim medijima ovih dana. Opisujući Beograd od Kalemegdana i pogleda na ušće Save u Dunav do Vračara i hrama Svetog Save, uz nezaobilaznu Skadarliju, koju nazivaju "beogradskim Montmartreom", mediji pozivaju u Beograd i Srbiju, koji unatoč "mnogim ožiljcima iz dalje i bliže prošlosti, odišu životom i veselošću".