Krajem šezdesetih godina 20. stoljeća Njemačka je imala ujednačeni proračun. Razloga za nove dugove je uvijek bilo, počevši od državnih programa za ulaganja tijekom prve naftne krize sedamdesetih godina pa sve do troškova njemačkog ujedinjenja i zaštitnog kišobrana za spašavanje banaka i različitih paketa za pokretanje konjunkture tijekom najnovije financijske krize.

Statistički promatrano na svakog Nijemca – bilo da se radi o djetetu ili starcu – otpada dug u visini od 24.000 eura. Zapravo to nije sve – jer opterećenje države za mirovine državnih službenika i dodaci za mirovinsko osiguranje treba još dodati tom iznosu. Kako bi se zaustavio takav trend, 2009. godine u njemački ustav uvedena je “kočnica za dugove”. Nakon dugih i mukotrpnih pregovora, njemački savez i savezne zemlje ostvarili su dogovor kroz rad u “federalnom povjerenstvu”. Tadašnji šef SPD-a Peter Struck govorio je da se radi o “zvjezdanom trenutku federalizma”.

Novo zaduženje u načelu je zabranjeno, ali…

Samoodređeno “prislino odricanje” države koja je ovisna o dugovima zapisano je u članku 109 njemačkog ustava. On nanovo određuje kreditiranje države. Načelno, proračunski deficit od 2016.godine ne smije se izjednačavati putem uzimanja novih kredita, rečeno je. Načelna zabrana ima prije svega simbolično značenje, jer istodobno je odlučeno da savezu mora biti moguće uzeti godišnje kredite u visini od 0,35 posto bruto iznosa domaćih proizvoda (a to je trenutno oko deset milijarda eura). Za usporedbu: u Europskoj uniji članice EU-a smiju se zadužiti s najviše tri posto. 16 njemačkih saveznih zemalja – tako glasi njihova dobrovoljna obveza, koja je zapisana u zakonu – a od 2020. godine uopće više ne smiju imati nove dugove. Trenutno je na snazi prijelazno razdoblje, u kojem se pojedini resori vlade polako moraju priviknuti na "kočnicu za dugove".

Planovi za proračun

Njemačka vlada usvojila je proračun 2012. godine ali po prvi puta na drukčiji način nego obično: Pojedina ministarstva nisu prijavila svoje potrebe koje su u teškim pregovorima s ministrom financija morale pravdati i izboriti. Sada je redosljed obrnut: kabinet daje okvir, a nakon toga slijede pregovori s određenim resorima.

Do 2016.godine funkcionirat će sve po starome, a nakon toga, jer na snagu stupa “kočnica za dugove” moguće uzimanje kredita bit će ograničeno. Ono će za savez iznositi samo 0,35 posto BDP-a. No od tog cilja njemačka vlada je još daleko. Ove godine njemački ministar financija Wolfgang Schäuble se nada sa će novo zaduženje smanjiti ponovno na razinu od ispod dva posto. Time bi Njemačka pored Finske, Estonije i Luksemburga bila jedna od samo nekoliko zemalja koje se prdržavaju pakta stabilnosti eura.

Političari su ipak pripremili i izlaz za izvanredne slučaju. Kod prirodnih katastrofa, svjetskih gospodarskih kriza ili krize konjunkture dopušteno je imati veće dugove, ali pri tome se odmah mora odrediti i plan vraćanja dugova.

Četrdeset milijarda eura za kamate i otplatu dugova

Njemačka kočnica za dugove naliči odredbi koju je prihvatila 2001.godine Švicarska, gdje se ubrzo smanjio minus u javnim blagajnama. U međuvremenu i francuski predsjednik Sarkozy se zalaže da u ustav svoje zemlje uvede sličnu odredbu. U pojednim saveznim državama SAD-a već desetljećima zakonima se eksperimentira oko ograničavanja dugova. Britanci su imali neuspjeli pokušaj da zaustave ukupno stanje dugova na maksimalnih 40 posto bruto iznosa domaćih proizvoda.

“Kočnica za dugove” ne znači smanjenje velikog iznosa dugova od dva bilijuna eura. Kamate i otplata javnih dugova još dugo će gutat velike iznose novca poreznih obveznika. Trenutno je ta stavka druga po veličini u državnom proračunu Njemačke i iznosi 40 milijarda eura.

Autor: Bernd Grässler (al)

Odg.ured: Ž.Telišman