Glavna preokupacija Vlade RH u proteklih godinu dana, otprilike, nedvojbeno je kriza Agrokora. Štoviše, vremenom se sve češće nameće dojam kako je riječ o jedinoj vladinoj brizi, ili makar onoj zbog koje sve druge ostaju u sjeni. A raznih ostalih problema ima sve više, naročito u sferi rješavanja problema s državnom imovinom; spomenimo samo primjere najvećih brodogradilišta, Petrokemije, ili vezanih slučajeva Ine i HEP-a. U vezi s brodogradilištima, dakle, pokazalo se da su 3. Maj i Brodosplit u težoj situaciji nakon privatizacije i restrukturiranja, negoli je bila ona pod državnim vlasništvom. Pritom treba reći i da je vlada pomogla nove vlasnike subvencijama i jamstvima vrijednim više milijardi kuna.
Petrokemija je nedavno zapela usred najosjetljivijeg momenta procesa dokapitalizacije, zbog vladine neaktivnosti u kontaktu s registriranim privatnim interesentima. Pitanje HEP-a i Ine, pri čemu bi se dio prve kompanije po vladinu planu trebao prodati radi kupnje druge, od lanjskog ljeta stoji netaknutim. A ne treba posebno napominjati da smo tim nabrajanjem ujedno naveli većinu najvrednijih i najmnogoljudnijih hrvatskih proizvodnih poduzeća. Doista, zašto pored Agrokora nema mjesta za ostale velike prioritete, s izuzetkom rasprave o npr. Istanbulskoj konvenciji i sličnim svjetonazorskim prijeporima?

Čitava Hrvatska je - jedan ogromni Agrokor

Saborski zastupnik Branimir Bunjac iz Živog zida na to pitanje odgovorio nam je da u RH već ima na stotine malih Agrokora. „I svi se uglavnom prešućuju, u odnosu na ovaj veliki. Ali, neki od njih će neizbježno narasti u također velike probleme. Pritom sa samim Agrokorom vlada nije postigla nikakav napredak u proteklih 11 mjeseci. Odnos prema brodogradnji, koja danas ostavlja sve zlokobniji utisak, bio je pogrešan još dok je ona bila u državnom vlasništvu. Ta imovina je zatim proigrana u privatizaciji, što se vidi i po restrukturiranju nakon prodaje, a sad preostaje još da vidimo tko će platiti 700 milijuna eura kreditnih jamstava države za brodogradnju u restrukturiranju, kad dođu na naplatu. Platit će građani koji pune proračun, jasno“, poručuje Bunjac.
„Drugim riječima“, nastavlja taj zastupnik Živog zida, „čitava Hrvatska je - jedan ogromni Agrokor. Građani će tako platiti i tužbe koje će uslijediti po njegovu stečaju, jer se država umiješala u njegovo poslovanje. A gdje je tek ono sve čime se vlada ne bavi, što zapušta i pušta da se riješi samo od sebe ili propadne. Baš jučer je u saboru bio Odbor za financije, bili su tamo i ministar financija Zdravko Marić, te guverner Boris Vujčić. Stvarne brojke koje su iznesene, izgledaju kao stanje opće prezaduženosti države.“ Konkretno,  spominjani su iznosi koji navode na zaključak o 700 milijardi kuna ili, kao što zaključuje Bunjac, dva čitava BDP-a Hrvatske, ili četiri godišnja državna proračuna.
„Nakorak smo do tzv. grčkog scenarija. No vlada i dalje sugerira, dok se tematizira isključivo Agrokor, da nastavimo s rentijerskom ekonomskom politikom koju prati uporno stabilni tečaj kune, valutna klauzula i eurizacija. A baš ta politika koja je u RH započela još 1994. godine, iako nas to nitko nije mogao natjerati, dovela je do propasti industrije, ogromnog vanjskog duga, demografske katastrofe i nesnosne nezaposlenosti“, podvukao je crtu Branimir Bunjac. Na kraju nas je još upozorio kako je takva politika pogodovala isključivo krupnom kapitalu i financijskom sektoru te uvoznicima koji su jedini rasli dok je sve ostalo propadalo.

Reaktivnost umjesto konstruktivnosti

„Najprije moram reći da sam Agrokor uopće nije toliki problem kolikim se prikazuje“, rekao nam je o tome ekonomist Ljubo Jurčić, bivši ministar gospodarstva RH. On tako smatra da najveći hrvatski trgovački lanac jest u problemima, naravno, ali i da hvatanje ukoštac s time ne bi trebalo biti teško i složeno kao što se tvrdi – ako se ne pritom ne radi nešto sumnjivo u  poslovnom i pravnom smislu, a za nečiji vanjski interes. Također, skrenuta nam je pažnja na činjenicu da je propuštena prilika za gospodarski razvoj dok je Agrokor još bio zdrava kompanija, a europska je ekonomija tonula. Stoga je danas, u obrnutoj situaciji, Agrokor je po mišljenju našeg sugovornika jednostavno zloupotrebljen kao novi paravan za neke propuste.
„Ukupna slika o kojoj govorite pokazuje da ova vlada nije konstruktivna“, nastavlja Jurčić, „nego reaktivna. Kad se nešto dogodi samo po sebi, oni se prime toga kao najvažnije teme, a sami nisu u stanju isproducirati i nametnuti gotovo ništa. A spominjući Istanbulsku konvenciju, moram priznati da ja i dalje ne shvaćam u čemu je točno problem s njom. Ne mogu čak ni tvrditi da ga nema, jer nikako nisam uspio shvatiti po onome što vladajući pričaju o njoj. I takva tema je nama odjednom zauzela čitav javni prostor. Valjda zato da se skrene pažnja s 40 ili 50 tisuća ljudi koji godišnje napuste zemlju.“
Ljubo Jurčić drži kako niti Ina nije tako veliki problem, tj. on upozorava da se radi o poduzeću koje tržišno posluje, i prema kojoj država nije izložena. „Sve ostalo u vezi s tim bi se moralo rješavati u kontekstu energetske strategije koje – nema. To se dobro vidi i na Petrokemiji čiji se status neće riješiti pukim traženjem strateškog partnera spremnog da pokrije gubitak. Posao vlade jest stvaranje uvjeta za ukupni petrokemijski sektor“, zaključuje Jurčić, a takvi bi uvjeti najprije podrazumijevali, prema njegovim riječima, energetsku strategiju. Tek zatim bi slijedio petrokemijski sektor koji se vezuje na nju, a na koncu poljoprivredno-prerađivački sektor.

Jedinica za upravljanje državnom imovinom

Ovaj ekonomist kaže da bi to pak značilo i vođenje aktivne ekonomske politike: „Posrijedi je, još konkretnije, ono što zovemo industrijska politika, za razliku od monetarne ili neke treće. Njihov se poredak u ekonomiji zna, ali ova vlada s time nije upoznata, ili ne želi obraćati pažnju na takve sitnice.“ A kritičan je prema izvršnoj vlasti i saborski zastupnik SDP-a Peđa Grbin, koji je početkom ožujka prozvao ministra državne imovine Gorana Marića. Tema je bila nesistematično upravljanje dobrima kao što je HEP, konkretno, za kojeg je konstatirano kako uopće nije u Marićevoj domeni. „Hrvatska već niz godina ima problema s mudrim raspolaganjem i stavljanjem u funkciju imovine u državnom vlasništvu“, izjavio je Grbin za DW.
„Zato i iznenađuje benevolentnost kojom ova vlast pristupa rješavanju toga. Danas nemamo nijedan strateški dokument koji definira upravljanje imovinom vrijednom milijarde eura. Nažalost, uz priču poput one o Agrokoru, ne posvećujemo se projektima kojima bismo morali, Petrokemiji ili HEP-u ili čitavom skupu drugih trgovačkih društava koja zahtijevaju npr. dokapitalizaciju. Kad se sve uzme u obzir, bojim se da je baš upravljanje državnom imovinom još jedan resor u kojem vlada zaslužuje čistu jedinicu“, oštar je opozicionar Grbin. Na potezu je izvršna vlast , dakle, ako je kadra razuvjeriti one koji tvrde kako ionako ništa od navedenog više nije moguće popraviti.