1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Kako je Agrokor postao jedina vladina tema

19. ožujka 2018

Kriza najvećeg hrvatskog trgovačkog lanca počesto se zloupotrebljava u funkciji paravana za nerješavanje drugih gorućih problema, smatraju naši sugovornici.

Kroatien Zagreb - Firma Agrokor
Foto: Agrokor

Glavna preokupacija Vlade RH u proteklih godinu dana, otprilike, nedvojbeno je kriza Agrokora. Štoviše, vremenom se sve češće nameće dojam kako je riječ o jedinoj vladinoj brizi, ili makar onoj zbog koje sve druge ostaju u sjeni. A raznih ostalih problema ima sve više, naročito u sferi rješavanja problema s državnom imovinom; spomenimo samo primjere najvećih brodogradilišta, Petrokemije, ili vezanih slučajeva Ine i HEP-a. U vezi s brodogradilištima, dakle, pokazalo se da su 3. Maj i Brodosplit u težoj situaciji nakon privatizacije i restrukturiranja, negoli je bila ona pod državnim vlasništvom. Pritom treba reći i da je vlada pomogla nove vlasnike subvencijama i jamstvima vrijednim više milijardi kuna.
Petrokemija je nedavno zapela usred najosjetljivijeg momenta procesa dokapitalizacije, zbog vladine neaktivnosti u kontaktu s registriranim privatnim interesentima. Pitanje HEP-a i Ine, pri čemu bi se dio prve kompanije po vladinu planu trebao prodati radi kupnje druge, od lanjskog ljeta stoji netaknutim. A ne treba posebno napominjati da smo tim nabrajanjem ujedno naveli većinu najvrednijih i najmnogoljudnijih hrvatskih proizvodnih poduzeća. Doista, zašto pored Agrokora nema mjesta za ostale velike prioritete, s izuzetkom rasprave o npr. Istanbulskoj konvenciji i sličnim svjetonazorskim prijeporima?


Čitava Hrvatska je - jedan ogromni Agrokor


Saborski zastupnik Branimir Bunjac iz Živog zida na to pitanje odgovorio nam je da u RH već ima na stotine malih Agrokora. „I svi se uglavnom prešućuju, u odnosu na ovaj veliki. Ali, neki od njih će neizbježno narasti u također velike probleme. Pritom sa samim Agrokorom vlada nije postigla nikakav napredak u proteklih 11 mjeseci. Odnos prema brodogradnji, koja danas ostavlja sve zlokobniji utisak, bio je pogrešan još dok je ona bila u državnom vlasništvu. Ta imovina je zatim proigrana u privatizaciji, što se vidi i po restrukturiranju nakon prodaje, a sad preostaje još da vidimo tko će platiti 700 milijuna eura kreditnih jamstava države za brodogradnju u restrukturiranju, kad dođu na naplatu. Platit će građani koji pune proračun, jasno“, poručuje Bunjac.
„Drugim riječima“, nastavlja taj zastupnik Živog zida, „čitava Hrvatska je - jedan ogromni Agrokor. Građani će tako platiti i tužbe koje će uslijediti po njegovu stečaju, jer se država umiješala u njegovo poslovanje. A gdje je tek ono sve čime se vlada ne bavi, što zapušta i pušta da se riješi samo od sebe ili propadne. Baš jučer je u saboru bio Odbor za financije, bili su tamo i ministar financija Zdravko Marić, te guverner Boris Vujčić. Stvarne brojke koje su iznesene, izgledaju kao stanje opće prezaduženosti države.“ Konkretno,  spominjani su iznosi koji navode na zaključak o 700 milijardi kuna ili, kao što zaključuje Bunjac, dva čitava BDP-a Hrvatske, ili četiri godišnja državna proračuna.
„Nakorak smo do tzv. grčkog scenarija. No vlada i dalje sugerira, dok se tematizira isključivo Agrokor, da nastavimo s rentijerskom ekonomskom politikom koju prati uporno stabilni tečaj kune, valutna klauzula i eurizacija. A baš ta politika koja je u RH započela još 1994. godine, iako nas to nitko nije mogao natjerati, dovela je do propasti industrije, ogromnog vanjskog duga, demografske katastrofe i nesnosne nezaposlenosti“, podvukao je crtu Branimir Bunjac. Na kraju nas je još upozorio kako je takva politika pogodovala isključivo krupnom kapitalu i financijskom sektoru te uvoznicima koji su jedini rasli dok je sve ostalo propadalo.

Foto: Branimir Bunjav


Reaktivnost umjesto konstruktivnosti


„Najprije moram reći da sam Agrokor uopće nije toliki problem kolikim se prikazuje“, rekao nam je o tome ekonomist Ljubo Jurčić, bivši ministar gospodarstva RH. On tako smatra da najveći hrvatski trgovački lanac jest u problemima, naravno, ali i da hvatanje ukoštac s time ne bi trebalo biti teško i složeno kao što se tvrdi – ako se ne pritom ne radi nešto sumnjivo u  poslovnom i pravnom smislu, a za nečiji vanjski interes. Također, skrenuta nam je pažnja na činjenicu da je propuštena prilika za gospodarski razvoj dok je Agrokor još bio zdrava kompanija, a europska je ekonomija tonula. Stoga je danas, u obrnutoj situaciji, Agrokor je po mišljenju našeg sugovornika jednostavno zloupotrebljen kao novi paravan za neke propuste.
„Ukupna slika o kojoj govorite pokazuje da ova vlada nije konstruktivna“, nastavlja Jurčić, „nego reaktivna. Kad se nešto dogodi samo po sebi, oni se prime toga kao najvažnije teme, a sami nisu u stanju isproducirati i nametnuti gotovo ništa. A spominjući Istanbulsku konvenciju, moram priznati da ja i dalje ne shvaćam u čemu je točno problem s njom. Ne mogu čak ni tvrditi da ga nema, jer nikako nisam uspio shvatiti po onome što vladajući pričaju o njoj. I takva tema je nama odjednom zauzela čitav javni prostor. Valjda zato da se skrene pažnja s 40 ili 50 tisuća ljudi koji godišnje napuste zemlju.“
Ljubo Jurčić drži kako niti Ina nije tako veliki problem, tj. on upozorava da se radi o poduzeću koje tržišno posluje, i prema kojoj država nije izložena. „Sve ostalo u vezi s tim bi se moralo rješavati u kontekstu energetske strategije koje – nema. To se dobro vidi i na Petrokemiji čiji se status neće riješiti pukim traženjem strateškog partnera spremnog da pokrije gubitak. Posao vlade jest stvaranje uvjeta za ukupni petrokemijski sektor“, zaključuje Jurčić, a takvi bi uvjeti najprije podrazumijevali, prema njegovim riječima, energetsku strategiju. Tek zatim bi slijedio petrokemijski sektor koji se vezuje na nju, a na koncu poljoprivredno-prerađivački sektor.

Foto: DW/G. Simonovic


Jedinica za upravljanje državnom imovinom


Ovaj ekonomist kaže da bi to pak značilo i vođenje aktivne ekonomske politike: „Posrijedi je, još konkretnije, ono što zovemo industrijska politika, za razliku od monetarne ili neke treće. Njihov se poredak u ekonomiji zna, ali ova vlada s time nije upoznata, ili ne želi obraćati pažnju na takve sitnice.“ A kritičan je prema izvršnoj vlasti i saborski zastupnik SDP-a Peđa Grbin, koji je početkom ožujka prozvao ministra državne imovine Gorana Marića. Tema je bila nesistematično upravljanje dobrima kao što je HEP, konkretno, za kojeg je konstatirano kako uopće nije u Marićevoj domeni. „Hrvatska već niz godina ima problema s mudrim raspolaganjem i stavljanjem u funkciju imovine u državnom vlasništvu“, izjavio je Grbin za DW.
„Zato i iznenađuje benevolentnost kojom ova vlast pristupa rješavanju toga. Danas nemamo nijedan strateški dokument koji definira upravljanje imovinom vrijednom milijarde eura. Nažalost, uz priču poput one o Agrokoru, ne posvećujemo se projektima kojima bismo morali, Petrokemiji ili HEP-u ili čitavom skupu drugih trgovačkih društava koja zahtijevaju npr. dokapitalizaciju. Kad se sve uzme u obzir, bojim se da je baš upravljanje državnom imovinom još jedan resor u kojem vlada zaslužuje čistu jedinicu“, oštar je opozicionar Grbin. Na potezu je izvršna vlast , dakle, ako je kadra razuvjeriti one koji tvrde kako ionako ništa od navedenog više nije moguće popraviti.

Priča se o Agrokoru a u tišini propada gospodarstvo - Rafinerija SisakFoto: picture-alliance/Pixsell/N. Cutuk
Preskoči sljedeće područje Više o ovoj temi