"Moja voljena Halusia, od 14.6. se nalazim u koncentracijskom logoru Auschwitz, zdrav sam i dobro se osjećam", napisao je 1940. Tadeusz Korczowski, zatvorenik broj 373 svojoj vjerenici. Pisma su bila kontrolirana od strane uprave logora. Ovaj 26-godišnjak, je samo mogao pisati kako je "vrijeme u Auschwitzu ugodno". Između redova je uspio još dojaviti da će on po svoj prilici "ostati malo duže" u logoru.

S istim transportom je u logor dopremljen i 19-godišnji student Janusz Pogonowski. O njemu se zna da je kasnije, 1943. kao član pokreta otpora bio osuđen na smrt. Kada je na stratištu već imao omču oko vrata, uspio je sam izmaknuti stolicu na kojoj je stajao, i time barem sam odrediti trenutak svoje smrti. U pismu koje je dobila njegova obitelj je kao uzrok smrti stajalo: "Iznenadni prestanak rada srca."

Korczowski i Pogonowski su bili među prvim zatvorenicima koncentracijskog logora Auschwitz koji je u proljeće 1940. bio osnovan na području nekadašnje vojarne poljske vojske. Reichsführeru SS-a Heinrichu Himmleru se vojarna činila pogodnom za koncentracijski logor jer je prometno bila dobro povezana s ostatkom zemlje.

Od 728 Poljaka koji su tu bili dopremljeni su dvije trećine bili muškarci mlađi od 30 godina, uglavnom intelektualci i studenti. Njihovi kapoi i čuvari su bili 30 njemačkih kriminalaca koji je SS dopremio iz koncentracijskog logora Sachsenhausen.

Ubijanja i deportacije: takozvana "Intelligenzaktion"

Poljski zatvorenici su bili žrtve njemačke okupacijske politike koja je imala za cilj uništenje poljske intelektualne elite. Nakon što su njemačke trupe upale 1.9.1939. u Poljsku, zapadni dio zemlje je pripojen njemačkom Reichu. U okviru tzv. "Intelligenzaktion" je do srpnja 1940. ubijeno 50 000 Poljaka, a još toliko ih je deportirano u koncentracijske logore.

Na poljskim područjima koja su stajala pod njemačkom civilnom upravom u sličnoj akciji koja se nazivala "Izvanredna akcija uspostavljanja mira" provođena je slična praksa, deportacije, racije i masovna ubojstva su bila dio svakodnevnice. Između 1939. i 1945. je oko 140 000 Poljaka deportirano u Auschwitz, polovica njih logor nije preživjela.

"Cilj je bio da Poljska kao država nestane s lica zemlje. Narod je trebao zaglupiti i Nijemcima služiti kao radno roblje", kaže povjesničar Jochen Böhler sa Sveučilišta u Jeni. Posebno je važno njemačkim okupatorima pritom bilo uništiti inteligenciju koja je bila organizirala otpor. "Poljski pokret otpora je - što je nevjerojatno - na okupiranim područjima uspostavio paralelnu podzemnu državu, sa školama, sveučilištima, čak s vojskom. To je jedinstven slučaj u europskoj povijesti", objašnjava Böhler u razgovoru za DW.

Rana upozorenja o holokaustu

Kao svoj važan zadatak ta tajna država je vidjela u tome da upozori svijet na nacističke zločine, prije svega na ubijanje židova. "Tragika poljskih ilegalaca je da njihovi izvještaji nisu naišli ni na kakav odjek", napominje Böhler.

Već 1940. je Witold Pilecki, časnik poljske ilegalne vojske, saveznicima dostavio izvještaje o tome što se događa u Auschwitzu. On je dobrovoljno otišao u logor kako bi o tome mogao izvještavati - to je jedini takav poznat slučaj. No njegovi su izvještaji ostali bez reakcije. Jednako kao što reakcije nije bilo ni na "Izvještaj svijetu" Jana Karskog.

Ovaj kurir poljske ilegalne armije je 1943. informirao američkog predsjednika Franklina D. Roosevelta u masovnim depotracijama židova u plinske komore u Auschwitzu. "Ja sam želio spasiti milijune, a na kraju nisam uspio spasiti nikoga", ogorčeno je konstatirao Karski nakon rata. U više navrata on je Zapadu predbacio "ravnodušnost naspram holokausta".

Zaboravljene poljske žrtve

Mada je bila "jedinstvena u europskoj povijesti", poljska ilegalna država je "izvan Poljske gotovo nepoznata", kaže povjesničar Jochen Böhler. Pažnja se uglavnom koncentrira na holokaust i politiku uništenja europskih židova. Od 3,5 milijuna poljskih židova je u holokaustu ubijeno njih više od 90 posto. No da je osim toga ubijeno i 3,5, milijuna nežidovskih Poljaka, to se u Njemačkoj "sasvim zanemaruje", kaže Böhler.

Spomen-područje Auschwitz-Birkenau želi sjećanje i na te žrtve očuvati. Od 728 prvih zatvorenika je 325 preživjelo Auschwitz. Pojedinačne sudbine svih logoraša se u okviru dokumentacijskog centra pomno rekonstruiraju na osnovi malog broja dokumenata koji su sačuvani - većinom od strane rodbine žrtava. SS je naime veći dio logorske dokumentacije uništio, kako bi prikrio tragove zločina. "Mi još uvijek istražujemo pojedinačne sudbine. Jer velika priča o Auschwitzu se u stvari sastoji od 1,3 milijuna osobnih priča i osobnih sudbina žrtava", kaže Piotr Cywinski, direktor spomen-područja. Te su sudbine jače od pukih statističkih brojki. Na osnovi njih se želi svijetu ispričati priča o tvornici smrti u Auschwitzu.