U srpskom selu Bogoševcu kod Prizrena do lipnja 1999. godine živjelo je nekoliko desetaka ljudi, a sada ih je ostalo svega šestoro. Selo su prve dvije, tri godine nakon dolaska UNMIK-a danonoćno čuvali pripadnici KFOR-a, ali sada toga nema, pa ipak nije zabilježen niti jedan incident. Preostali stanovnici očito žive odsječeni od svijeta, tako da do njih još nije prodrla informacija da je 17. veljače Kosovo proglašeno neovisnom državom.

Dušanka Tanasković se čudi: „Ma nemojte mi reći, nisam čula.“ Ona je, istina, primjetila slavlje, ali joj ni na kraj pameti nije bilo da se tu slavilo proglašenje neovisnosti Kosova. Jer, kako kaže, ona nema radio i televizor, a ne prima ni novine. “Odakle bi mogla da znam šta se dešava?“, veli ona i priča da je čula kako automobili na cesti trube, ali je mislila da se radi o vjenčanju.

"Tu mi je sahranjen suprug, pa ću ostati i ja"

70-godišnja Dušanka Tanasković jedna je od šest žitelja Bogoševca. Ona nikada nije napuštala rodno selo, a ističe kako nikada, ni prije ni poslije 17. veljače, nije imala nikakvih problema. Zato ni ne pomišlja o odlasku iz sela u kojem je rođena i provela cijeli život. “Tu mi je i suprug sahranjen, pa ću i ja ostati u Bogoševcu”, naglašava.

„Ako ostanu svi koji su i do sada bili tu, ostat ću i ja. Nije me strah . Ako Albanci mogu ovdje živjeti, živjet ću i ja. Pa nećemo se tući, nećemo se svađati”, kaže starica. Ona ističe da ne želi ostaviti svoje imanje te da se nada da će ju njezina djeca, koja žive u okolici Beograda, i dalje moći posjećivati.

Isin lonac na Dušankinoj peći

Dušanka Tanasković pokazuje lonac na peći. To je lonac njezinog prijatelja Albanca iz Prizrena koji svakodnevno dolazi k njoj i ovdje kuha jelo. Jer, u gradu često nestaje struje, a ona svoju peć loži na drva.

„Dolazi kod mene moj prijatelj Iso sa suprugom Dritom, a s njima često dolazi i snaha s unukom. Lijepo se družimo i uvijek mi pomaže kada mi bilo što ustreba. Moj sin Rade, koji je poljoprivredni inžinjer, bio je pobratim s njima, pa se to prijateljstvo i dalje nastavlja“, priča starica.

“Plaćaju stanarinu, a ovdje su kuće prazne”

Dušanku Tanasković u selu zovu portparolom jer se ne ustručava razgovora s novinarima, pa joj u kući vise brojne slike novinarskih ekipa iz skoro cijelog svijeta. Ona svoje sunarodnjake, koji su otišli s Kosova i danas uglavnom žive u široj okolici Beograda, upozorava:

„Sjećam se kada je neki doktor Boić, kada je vidio da su Srbi napustili Kosovo, poručio da se odmah vrate. Da su ga tada poslušali, sada bi svi bili ovdje i ne bi se potucali po tuđim stanovima. Plaćaju stanarinu, a ovdje su kuće i stanovi prazni. Poručujem svima da se vrate i ne prodaju svoju imovinu ovdje.”