22. prosinca 1920. – „Pažnja, pažnja. Ovdje Königs Wusterhausen na frekvenciji 2700". Na programu se našao božićni koncert pripadnika Državne pošte koji su uživo svirali u zgradi radija u gradiću Königs Wusterhausen pored Berlina.

Kvaliteta prijenosa je bila loša, pucketanje i šum su bili gotovo glasniji od same glazbe. No prijenos su ionako mogli čuti samo pojedini službenici Državne pošte. Prema ugovorima iz Versaillesa slušanje radija je bilo zabranjeno običnim građanima.

Društvo na prekretnici

No prodor novog medija u njemačke domove je bio nezaustavljiv. Bilo je to vrijeme Vajmarske republike u kojem su procvjetali umjetnički pokreti, likovna umjetnost se sve više okretala apstrakciji i novim likovnim izražajima, a slično je bilo i s glazbom: jazz i dodekafonija su polako potiskivali klasike.

Prva radio emisija za građane je emitirana 29. listopada 1923. Savezničke sile su u međuvremenu ukinule zabranu slušanja radija za privatne osobe. Prva radio emisija je naknadno snimljena na fonografu.

No uspon radija je pratila gospodarska propast. Bilo je to vrijeme teške recesije i gospodarske krize u Njemačkoj posebice u većim gradovima. „Radio je u Njemačkoj dočekan kao spasonosno čudo u vrijeme najdublje duhovne i gospodarske krize", rekao je tada Hans Bredow, jedan od pionira radija u Njemačkoj. On je, kao i ostali radio entuzijasti tog vremena, zagovarao širenje radija koji bi trebao pomoći pri izlasku iz „ere neznanja i predrasuda".

Radio se Njemačkom širio vrlo brzo: u prosincu 1923. u čitavoj Njemačkoj je bilo svega 467 slušatelja. Godinu dana kasnije taj broj se popeo na milijun, a 1932. je službeno zabilježeno više od četiri milijuna slušatelja i, prema procjenama, najmanje toliko onih koji su radio slušali neprijavljeni, „na crno". 1932. se dnevna satnica emitiranja popela s početnog jednog na 16 sati dnevno.

Zabava za široke mase

Na početku se na konzumente radija gledalo s visoka, nazivalo ih se „radiotima". No novi način prijenosa informacija, direktan i dinamičan, je privlačio sve više građana željnih zabave i informacija. To je vrijeme rođenja i novih formi poput radio drame.

Kao i svaki novi medij i radio je izazvao žestoke rasprave o negativnom utjecaju na kulturu i politiku. I mnogi umjetnici i intelektualci su bili krajnje skeptični prema „informaciji iz kutije". Kritike, poput one austrijskog kompozitora Arnolda Schönberga, djeluju pomalo elitistički. „Radio-eterom vlada zakon većine. Danonoćno im se servira prosječni sadržaj bez kojeg navodno više ne mogu živjeti. Ja se ovom deliriju zabave suprotstavljam zahtjevom manjine: i nužni sadržaji se moraju širiti medijem ne samo oni suvišni."

No tadašnje odgovorne na radiju, kojeg od 1925. regulira jedna središnja državna ustanova, muče iste brige kao i njihove nasljednike na javnim servisima danas: kako zadovoljiti kulturne potrebe uz istodobni komercijalni uspjeh i sve to uz što je moguće niže troškove. Dovoljno govori podatak da prva emisija iz 1923. nije sadržavala niti jedan novinarski prilog, ali zato je reklame.

Iako su najomiljenije glazbene forme na početku bile popularne operete, radio je ipak poslužio u širenju drugih formi poput jazza ili tada nove forme zabavne glazbe, popularnih šlagera. No tu su i zvjezdani trenuci visoke kulture poput direktnog prijenosa Wagnerove opere „Tristan i Isolda" koja je iz Bayreutha prenošena na preko 200 postaja diljem svijeta.

Zloupotreba medija

Političari su brzo shvatili koju moć ima brzo prenošenje informacija. Nacionalsocijalisti su odmah nakon dolaska na vlast „počistili" radio redakcije od političkih protivnika i Židova. Industrija je dobila nalog proizvesti masovno i jeftino radio prijemnike koji bi bili dostupni svakom kućanstvu i preko kojeg bi se do širokih masa prenosila mješavina propagande i zabave. Tako se pored „Volkswagena" rodio i „Volksempfänger" („Narodni prijemnik").

Njemački radio kakvim ga danas poznajemo je iz pepela izišao nakon rata, krajem četrdesetih kada je pod kontrolom savezničkih snaga u Njemačkoj osnovan javni servis koji djeluje još i danas.