Riječ je uglavnom o mladim muškarcima iz trećih zemalja poput Indije i Vijetnama koji dolaze u Njemačku. Njemačke plaće mame ljude iz zemalja u kojima se tek djelić te plaće može zaraditi.

No san o Europi za mnoge ljude iz trećih zemalja postaje zamka, jer izgleda, došavši ovamo, zapadaju u izrabljivačke odnose i jaku ovisnost. Dolaze s vizom za stručnu ili sezonsku radnu snagu i za svoj posao u Njemačkoj plaćaju četvero- ili petocifrene iznose kao pristojbu za posredovanje. To su veliki dugovi koje ti ljudi zatim godinama otplaćuju radeći u Njemačkoj.

Pokazalo je to istraživanje političkog magazina „Monitor" njemačke postaje ARD. „Monitor" tako u svom istraživanju za televizijsku reportažu prikazuje kako agencije za posredovanje stalno vrbuju jeftinu radnu snagu za njemačku mesnu industriju – i time u Aziji zarađuju veliki novac.

Što je bilo poznato tvrtki Westfleisch?

„Moja obitelj je prodala svo svoje zlato", priča jedan mladić novinarima „Monitora". Prošle godine je iz indijske savezne zemlje Kerala stigao u Njemačku radi posla u tvrtki za preradu mesa Westfleisch. On nije izuzetak. Brojni radnici Westfleischa govore o visokim pristojbama, među njima i muškarci iz Vijetnama: „Nakon vjenčanja je supruzi i meni još ostalo nešto novca. Ostatak sam pozajmio od susjeda, rodbine i braće i sestara", priča jedan od tih muškaraca.

Westfleisch je na upit Monitora reagirao šokirano: „Izričito ne odobravamo takvo postupanje i kao poslodavac se zalažemo za naše uposlene." A ipak je ova tvrtka priznala da je i ona dosad platila pristojbe i do 15.000 eura agencijama za posredovanje, dodajući da su ti traženi iznosi "protivni vlastitom shvaćanju vrijednosti".

Stručnjakinja za ljudska prava Mimi Vu iz organizacije „Raise Partner" iz Vijetnama smatra da odgovornost leži i na koncernima. „Poduzeća moraju osigurati i kontrolirati da radnici koje zaposle, a koji su stigli posredstvom agencija, ne budu iskorištavani u procesu vrbovanja. Potrebna je obveza preuzimanja odgovornosti. I to važi za svaku vrstu vrbovanja, posebice kad se radi o radnoj snazi iz inozemstva."

Stručna radna snaga - na plaći pomoćnog radnika

Kako, međutim, funkcionira to posredovanje radne snage i koliko doista znaju poduzeća? Za vizu za stručnu radnu snagu ti ljudi moraju dokazati stručnu kvalifikaciju – da bi onda mogli u Njemačkoj raditi kao mesari. Na obračunima plaće, u što je Monitor imao uvid, piše kako ih se plaća samo kao pomoćne radnike. Westfleisch je na upit "Monitora" odgovorio da se poduzeće pridržava svih zakonskih odredbi.

Reporterskom timu je, pored toga, pošlo za rukom da „undercover", dakle prikriveno, stupi u kontakt s jednom od tih agencija za posredovanje koje šalju radnu snagu njemačkim tvrtkama u mesnoj industriji. Riječ je o agenciji GG&C GmbH iz južne Njemačke. Ona je u prošlosti za tvrtku Westfleisch posredovala kod dolaska više od 100 radnika iz trećih zemalja.

U razgovoru s „undercover" reporterskim timom je šefica agencije govorila o tome da se radnicima iz trećih zemalja može u svako doba dati otkaz – čak i nakon probnog roka. Reportere se također mamilo jednim popustom: za tri posredovana radnika se treba samo dva puta platiti pristojba od 2.000 eura, a za trećeg radnika je besplatno.

Na službeni upit "Monitora" o tome se agencija GG&C GmbH izričito distancirala od previsokih ili netransparentnih pristojbi te naglasila kao se zalaže za pravedne uvjete. No agencija ujedno priznaje da lokalni partneri u trećim zemljama obračunavaju naknade za određene usluge na licu mjesta. Westfleisch je na reporterski upit kazao da je u međuvremenu prekinuta suradnja s GG&C GmbH-om.

Među klijentima te agencije se, prema istraživanjima "Monitora", nalaze i druga poduzeća njemačke mesne industrije, pa čak i veliki koncerni poput Tönniesa koji danas nosi naziv „Premium Food Group". Ta tvrtka je priopćila da je također u međuvremenu okončalo suradnju s agencijom GG&C GmbH, istaknuvši: „Takva praksa je za nas neprihvatljiva." Vrbovanje radne snage se vrši „isključivo u skladu sa zakonima".

Otkaz u slučaju bolesti?

Ali za radnike stanje često ostaje teško. Tako indijski radnici govore o tome kako su u Westfleischu dobili otkaz za vrijeme probnog roka jer su bili bolesni. A kako poslodavci u slučajevima ovakvih zapošljavanja često osiguravaju i smještaj, za koji se stanarina izravno odbija od plaće, morali su, kažu, iseliti iz svojih soba. Westfleisch je na upit odgovorio da je u prošlosti „u pojedinačnim slučajevima (…) prekinuta suradnja s uposlenima". Sada poduzeće, prema vlastitim riječima, planira uspostaviti „financijskih paket pomoći za posebno pogođene radnike".

No istraživanja Monitora su pokazala da je Westfleisch u Vijetnamu sam ubrao posredničke pristojbe od uposlenika. Na pitanje o tome je Westfleisch potvrdio da je povremeno naplaćivao paušale za posredovanje. Time se slijedio model koji je u Vijetnamu uobičajen i u skladu je sa zakonom, poručuje se iz ove tvrtke i dodaje da su ti paušali bili „prihvatljivo" visoki te da su, između ostalog, sadržavali i tečaj jezika.

Ovisnost uposlenika i pritisak koji leži na njima dostižu jednu novu razinu s ljudima iz trećih zemalja, kaže Peter Kossen. Taj svećenik iz grada Lengericha se već godinama zalaže za pogođene radnike u mesnoj industriji: „Obitelji su dizale kredite kako bi svoga mladog čovjeka poslali na put. Taj projekt onda ne možete jednostavno prekinuti. Inače se vratite nazad i ništa niste postigli – samo nagomilali dugove."

Mesna industrija i „organizirana neodgovornost"

Već u prošlosti je mesna industrija bila u fokusu javnosti zbog izrabljivanja svojih uposlenika i zbog posredovanja osoblja uz pomoć sub-poduzeća. Tada se obećavalo poboljšanje.

Politika je tada reagirala s pooštravanjem zakona i zabranila, primjerice, takozvane radne ugovore prema kojima se ljude nije upošljavalo izravno u tim mesnim koncernima, već u sub-poduzećima. Trebalo se postići da koncerni konačno više ne prebacuju odgovornost. Ministar rada pokrajine Sjeverna Rajna-Vestfalija Karl-Josef Laumann (CDU) tada je stanje u mesnoj industriji opisao kao „organiziranu neodgovornost".

Na upit "Monitora" o aktualnim slučajevima, Laumann ne vidi potrebu za promjenom zakonskih okvira. On upućuje na to da dolazi do nepoštivanje zakona ukoliko se radnike nakon dolaska u Njemačku ne zaposli u skladu s kvalifikacijom ili ih se ne plati adekvatno. Djelovanje mnogih agencija za posredovanje Laumann, međutim, vidi kritično: „Agencije za posredovanje nose veliku odgovornost pri vrbovanju strane stručne radne snage. Kad ljudi iz inozemstva dođu kod nas da bi radili, onda to mora proteći pravedno i transparentno", ističe Laumann.