"Studiram povijest i politologiju, i bavim se vremenom normalizacije. Znači nakon 1968. Ovdje imam dokumente koje je čehoslovačka državna služba sigurnosti StB sakupila o pojedinim osobama protiv kojih je početkom sedamdestih pokrenula veliku propagandnu hajku." Studentica Jana sjedi u "Badatelni", čitaonici Instituta za istraživanje totalitarnih režima. Pred njom je hrpa dokumenata. Još uvijek sve miriši po svježoj boji, što nije ni čudo jer je Institut službeno otvoren tek prije nekoliko tjedana. Radi se o ogromnom poslu, jer osim za razdoblje njemačke okupacije od 1939-1945. ovaj je ured zadužen i za sveukupnu dokumentaciju tajnih službi bivše komunističke Čehoslovačke od 1948-1989.

Zamjenik voditelja Instituta Miroslav Lehky objasnio je kako je glavni zadatak ove institucije da prouči materijale, da ih objavi i učini dostupnima. To je već regulirano zakonom. Ovaj istraživački centar je otvoren kako bi dokumentima pristup imao svatko: znanstvenici, ali i obični građani koje zanima da vide matarijale koji su o njima sakupljeni. Pristup će biti potpuno slobodan.

Iskrenije nego u Njemačkoj

Kako bi to postalo moguće, nužno je dokumente prvo sakupiti. Oni su do sada ležali po raznim arhivima diljem zemlje. Ovaj proces još nije okončan. Posao posebno otežavaju današnje obavještajne službe, koje vrlo nevoljko Institutu predaju dokumente o svojim prethodnicima. Unatoč svemu, Miroslav Lehky procjenjuje da se u arhivu Instituta nalaze dokumenti koji bi, kada bi se prostrijeli jedan iza drugog, mogli pokriti cestu od 25 kilometara. Obrada i inventura dokumenata bit će završena već za nekoliko mjeseci, ali analiza toga što su tajne službe zapravo učinile te rekonstrukcija njihove strukture potrajat će još godinama.

Njemačka se na sličan posao bila bacila već prije. Na neki je način berlinski ured koji se bavi istim poslom uzor ovom praškom. Ali, tvrde Česi, njihov rad podliježe manjim restrikcijama no što su ih morali prihvatiti njemački istraživači. Miroslav Lehky objašnjava: "Naravno da nam je obveza štititi podatke o trećim osobama. Neke osjetljive podatke ćemo zacrniti, ali radit će se stvarno o minimalnoj količini. Samo o informacijama koje se tiču vrlo osobnih stvari i njihove obitelji."

Javnosti za upozorenje

Do sad nije objavljen ni svaki dvadesti dokument iz tog područja. Već prije samog ustanovljavanja Instituta, baš kao i u Njemačkoj, svako malo je neka poznata osoba osumnjičena kao navodni ili stvarni suradnik tajnih službi. I to gotovo redovito u senzacionalističkom stilu žutog tiska.

Razlog zbog kojeg je trebalo proći čak 20 godina od pada komunizma da bi ovaj Institut bio otvoren, leži i u dugogodišnoj političkoj raspravi o njegovom zadatku. Komunisti i socijaldemokrati još su u prosincu uložili tužbu zbog povrede ustava, tražeći da se podaci ne objavljuju. Njihov argument: Tijelo koje će nadzirati rad Instituta ustanovit će parlament i stoga to tijelo neće biti neutralno. Sadržaj dokumenata bi mogao biti, a to se već i događalo, politički instrumentaliziran i zlupotrijebljen. Time bi se zatrovala društvena klima.

Za pouku mladim generacijama

Tužba je odbijena, a ustavni sudac je odluku obrazložio potrebom da se izbjegne mogućnost da javnost zaboravi što je to bilo totalitarno u totalitarnom režimu. "Građani moraju, već pri prvim znakovima, biti u stanju braniti se protiv takvog nečeg", rekao je sudac.

Jedno je jasno. Diskusija na tu temu će još biti puno. Jedan Pražanin objašnjava zbog čega misli da je ovaj Institut važan, i to ne za one koje se tajnim dokumentima spominje: "Mislim da je to dobro. Ovaj institut sakuplja saznanja o jednom neslobodnom vremenu u kojem smo prije živjeli. To bi moglo biti vrlo značajno, prije svega za mlade generacije koje to vrijeme nisu doživjele."