Poznanik iz Hrvatske jednom mi je ispričao vic o tome kako je Bog stvarao svijet pa svima nešto zakuhao – ovima pustinje, onima uragane, trećima stravične zime – samo na Balkanu superlativ: četiri godišnja doba, planine, njive, more... I pita ga sveti Petar: "Pa dobro, Bože, što si njima dao sve?" A Bog odgovara: "E, ali da vidiš kakve ću im ljude staviti!"

Ove jeseni prešla sam Kosovo doslovno uzduž i poprijeko. Sve s novosadskim registarskim tablicama na automobilu. I stalno se iščuđavala iščuđavajućim pitanjima "Ideš tako sama?", "Ideš svojim autom?", "Spavaš po manastirima?", "Spavaš kod Srba?" Nisam se u izboru prenoćišta manastira ni sjetila, a kamoli brojala krvna zrnca ugostiteljima. I postalo mi je krajnje mučno svakome iznova crtati iracionalnost takvih strahova i upitnih pogleda.

A onda iza Merdara druga tura čuđenja, kao da je smrtni grijeh ne iskazati stav o mojoj adresi u putovnici. Neki se odmah prešaltaju na srpski da pokažu kako su OK s tim odakle sam, drugi opet prakticiraju duhovitost na račun Vojvodine, a onda stižu i neprijateljski pogledi preko volana u pravcu (valjda krajnje upadljivog) "NS" – uz katkad psovanje "srpske majke", katkad presijecanje puta.

I dobro, ostalo bi sve to na nivou anegdota s terena, da se nije utopilo u široku sliku o tužnom, siromašnom društvu u kojem se u svojim nacionalizmima guše dva naroda.

Epizoda prva: Plazma

Kada je Kosovo povećalo carine na sto posto, prva je u medijima stradala plazma. Priča mi Elona, albanska kolegica s kojom sam bila na terenu, da su Albanci ludi za plazmom. Dabome da jesu, mislim si ja. Sestra i ja smo pojele valjda cijeli šleper do sada. Krećem na teren s pretpostavkom da je priča o bojkotu plazme teška glupost.

Al' ne lezi vraže! U supermarketima u Prištini kažu da je prodaja pala i da neće uzimati nove pošiljke. Ispred supermarketa radimo anketu i svi prolaznici ponavljaju istu mantru "kupujmo domaće, nećemo srpsko". Sjetim se plazma torte. Odemo u slastičarnu, vidim je. Pita Elona je li to od plazme, a konobar panično odmahuje glavom. Ne, ne, ne, taman posla, kakva plazma! I gazda objasni, jest plazma torta, ali je bez plazme. Sad stavlja Sempre keks, jer - "kupujmo domaće".

Odemo na sjever. I dalje pokušavam dokučiti zašto su Srbi na Kosovu više pogođeni odlukom o povećanju carina, kad im jednako trebaju kruh, ulje, voda, pa i plazma. U Mitrovici je još uvek ne manjka, ali prosvjeduju, jer će navodno vrlo brzo nestati srpskih proizvoda s polica.

Pričam s nekim momkom na ulici i pitam ga zašto su Srbi pogođeni carinama, a Albanci nisu. A on mi lijepo objasni: "Pa oni mogu kupovati albanske proizvode, a ja ne mogu." "Zašto ti ne možeš, recimo, kupiti keks Sempre umjesto plazme?", pitam ga. "Pa ne mogu, ne volim njih i neću ništa njihovo!"

Epizoda druga: Bijeda

A i jedni i drugi bi se, po svemu sudeći, vrlo lako prešaltali na neku njemačku ili švedsku plazmu, jer bijeda nema nacionalni identitet. Od nje se bježi pod bilo kojom zastavom. A bijede smo se tamo nagledale za cijeli život. U potrazi za pričama o Srbima na jugu i Albancima na sjeveru, nekoliko je utisaka identičnih: siromaštvo, izolacija i strah.

Po selima Pomoravlja vozale smo se tri dana. Sav bi apsurd srpsko-albanske netrpeljivosti stao u naše vijećanje da li da prvo ja probam na srpskom ili Elona na albanskom, jer kako da razaznaš krvna zrnca na pukom prolazniku?

"Ne mogu ja", "Nemojte mene", "Ne bih ja", kažu jedan za drugim. U selu Bostane u kojem žive pretežno Srbi i Romi nađemo jednog pričljivijeg čovjeka. Kaže po koju o tome da nemaju od čega živjeti, da bi se sutra odselili da mogu - samo da ima kome prodati kuću i zemlju. "Pa eto, to da nam ispričate u kameru", kažem mu ja. "Neka, nije dobro reći pravu istinu, probajte dolje u prodavaonici."

Krenemo do prodavaonice, kažu, sto metara niže, bijela kuća s desne strane. Prođemo do kraja sela, u sporedne ulice – nema. Vratimo se nazad da opet pitamo. "Ma tu vam je bijela kuća odmah na uglu, ne možete promašiti."

Ima neka bijela kuća, ali nema traga prodavaonici na njoj. Pitamo neku djevojčicu ispred, kaže – to je. Napukla, neokrečena, na prozorima rešetke, raspala drvena vrata i brava što podsjeća na poljske zahode. Pokucam, otvaram polako, vrata škripe, a unutra u mraku tri muškarca piju rakiju, oko njih po drvenim policama šaka proizvoda. Kao da smo ušle u prastari tužni film.

"Nemojte snimati." "Neće vam ovdje nitko pričati." Već znamo te rečenice. Upute nas u jednu romsku obitelj, kod bivšeg predstavnika sela, kažu, on će htjeti pričati. Vrata nedovršene kuće otvori nam njegova kćer. Stiže i domaćin i poziva nas da uđemo. "Nemojte se izuvati, mi ionako nemamo vode", kaže djevojčurak i hvata oca za ruku da ga povede.

Tada shvaćamo da je naš domaćin slijep. Unutra, nasred oskudno namještene sobe na podu sjedi starija žena i pere suđe u lavoru. Donijeli su, kažu, nešto vode u balonima. Poslušamo, popričamo, zahvalimo se, odemo. Iznad glave upitnik: je li ovo novinarstvo ili lešinarenje?

Epizoda treća: Nisam tko sam

Za popodne smo već zakazale intervju sa ženom koja je silovana tijekom rata. Imala je tada14 godina. "Skinut ćemo tablice i reći da si ti Njemica", predlaže Elona. Ja se složim. Nije nam prvi put da krijemo odakle sam. Razumijem da je osjetljiva situacija i ne dovodim u pitanje njezin prijedlog, ali žulja me. Nije lako biti kriv po rođenju.

Ona dolazi uplašena, skriva lice kosom. Elona me predstavlja kao kolegicu iz Njemačke. Namiještamo svjetlo za snimanje, objašnjavamo da se njezino lice neće vidjeti i da ćemo glas promijeniti. Sve razumije, ali ne može pobijediti strah.

Da joj olakšam, grubo izmontiram kratak segment, samo da joj pokažem da joj se lice ne vidi, da može da nam vjeruje da nećemo otkriti njezin identitet. Gleda u moj telefon s vidnim olakšanjem i ponavlja "Danke, danke, danke!"

Za nju sam ja neka ljubazna Njemica koja pokušava shvatiti kroz što je prošla. Sjedi preko puta mene i u suzama priča svoju priču – o ratu, o silovanju, o odbacivanju, o paklu od života. Sjedim preko puta nje, skrivam da plačem, jer zašto bi, pobogu, plakala jedna Njemica koja ne razumije ni riječ albanskog? Ali razumijem da je njezina muka nesrazmjerno veća i zato nisam tko sam i to je najmanje što mogu učiniti da joj ne činim situaciju još težom nego što jest.

Ali mora li tako svugdje? "Ovdje ne govori srpski", kaže mi domaćin u jednom albanskom selu jasno stavljajući do znanja da nisam dobrodošla. Tablice ne skidam, ali kola parkiram dovoljno daleko da sugovornik ne vidi. Na kraju razgovora ipak ulazi susjed koji pita što traže srpske tablice u njegovom selu. Brzo se pokupimo i odemo. "Snijeg je već počeo jako padati, bolje da požurimo."

Epizoda četvrta: A zašto ste vi ovdje?

I sjećam se tog istog osjećaja kad su nas onomad opkolili na barikadama, dok je Vučić bio u posjetu Kosovu. Pritisak, kriva sam što sam odakle sam, a onda odem među te "od kojih sam" i opet pritisak, jer sam s mikrofonom njemačkog medija opet kriva.

Tako prođemo i sada. U smještaju na sjeveru usputni neduhoviti komentari, na prosvjedu u Mitrovici guranje mikrofona, psovke kroz zube i svađalački ton. "Zašto prosvjedujete", mislila sam da je uobičajeno pitanje za nekoga tko je došao na prosvjed. "A zašto vi prosvjedujete, zašto ste došli, što hoćete", odgovara mladić spreman na sukob ili samo nagledan predsjednikovih okršaja s novinarima.

A pitanje je na mjestu, jer ne znamo prosvjeduju li zbog podizanja carina i zašto kad su ostave pune, a švercerske rute prohodne, ili prosvjeduju zbog uhićenja i u obranu onoga "čije se ime ne spominje".

Ne znaju ni oni. Došli su autobusima, jer se mora. Ne mogu eskivirati, jer je sve po gradu zatarabljeno dok ne prođu fanfare. I onda je samo još ostalo umaći medijima i pokojim pljeskom pozdraviti patetične stilske figure u govorima dužnosnika.

Teška riječ: Suživot

Siromašno društvo u kojemu se u svojim nacionalizmima guše dva naroda. Taoci vlastitih vođa. Jedni glasni s prstom na obaraču. Drugi preplašeni – od neimaštine, zveckanja oružjem i kriminala u vlastitim redovima.

"Recite tamo kući da ovdje ima i dobrih ljudi", kaže mi jedan Albanac na benzinskoj pumpi. "Lako bih ja s Albancima, nego što ću onima što žive od patriotizma", priča jedan Srbin koji živi južno od Ibra. Umoran od riječi normalizacija, kaže, više se boji sunarodnjaka sa sjevera "čija se imena ne izgovaraju", nego susjeda s kojima bi živjeli kao normalan svijet da ih ne truju jeftinim propagandnim trikovima. Jer, kažu, ustaneš ujutro i misliš, miran dan, a onda uključiš TV i shvatiš da je ratno stanje. Ako ga i ne vidiš oko sebe, osjećaj iz trbuha lako nadvlada razum.

Osjetila sam to i sama kad sam se vratila u grad čije mrske tablice nosim. Na pitanja o formiranju vojske, na Kosovu su ili odmahivali rukom ili odgovarali s podsmjehom. "To nije tema", govorili su lokalci s obje strane.

U vijestima kod kuće ipak su izvještavali iz minute u minutu. Te danas se donosi odluka, te izglasali su, te vojska blizu granice, te Vulin poručio da je srpska vojska spremna. Slušam i znam da je sve mizanscena, ali opet mi u trbuhu kuklja neki čudni strah kao da će se svakog trenutka zapucati. Tako valjda sluđuje propaganda.