Kako se treba nositi s desno-populističkim ili desno-ekstremnim strankama? To se pitanje postavlja u mnogim europskim zemljama. Načelno postoje dvije mogućnosti: prihvatiti ih ili se boriti protiv njih.

Nizozemska: „protupožarni zid" je važan, ali nije dovoljan

Zašto je doživio takav poraz, upitan je Geert Wilders ubrzo nakon objavljivanja prvih prognoza rezultata parlamentarnih izbora u Nizozemskoj. Ovaj desni populist je situaciju analizirao zapanjujuće otvoreno: „Mislim da su mnogi ljudi pomislili: ‘Pa, ako sve stranke kažu da s njim neće surađivati, onda je možda bolje da svoj glas damo stranci koja ima šansu vladati.'"

Drugim riječima: ovoga je puta tzv. „protupožarni zid" stajao - sve velike stranke isključile su suradnju s Wildersom. Prije dvije godine bilo je drukčije i tada je Wilders postigao spektakularan izborni uspjeh. No pokazalo se i sljedeće: iako u onih nekoliko mjeseci dok je njegova stranka bila na vlasti prema općem mišljenju nije postigao ništa, to mu gotovo nije naštetilo - izgubio je doduše nekoliko zastupničkih mjesta, ali ostaje jedna od najjačih političkih snaga.

„Pretpostavka da će desničari dugoročno gubiti jer se vidi da ne uspijevaju u vladi temeljna je zabluda“, kaže njemačko-britanski povjesničar prof. Frank Trentmann iz Londona, autor upravo objavljene knjige „Blokirana republika". „Iza desnog populizma stoji jezgra birača koja uopće ne razmatra druge stranke.“

Austrija: čarolija uključivanja nije djelovala

Slobodarska stranka Austrije (FPÖ) se pod vodstvom Jörga Haidera 1980-ih smatrala prvom desno-populističkom strankom u Europi. Tradicionalna konzervativna Austrijska narodna stranka (ÖVP) isprva je vodila politiku distanciranja, ali je 2000. prvi put ušla u koaliciju s FPÖ-om.

Nada je bila da će birači vidjeti: ni FPÖ ne može činiti čuda – naprotiv. No, je li to funkcioniralo?

Istina, FPÖ je povremeno gubio podršku, primjerice nakon korupcijskog skandala „Ibiza“, ali to nikada nije trajalo dugo. „To smatram ključnim pitanjem: funkcionira li uključivanje desničara kao način da ih se oslabi i umiri“, kaže Sebastian Enskat, autor nedavno objavljene studije Zaklade Konrad Adenauer o postupanju s desno-populističkim strankama u Europi.

On ističe: „Treba konstatirati: postoji taj efekt razočaranja – ali traje razočaravajuće kratko. Ako pogledate koliko je velik bio skandal ‘Ibiza’, zapanjujuće je koliko se brzo FPÖ oporavio i da sada u anketama stoji na preko 35 posto.“

Velika Britanija: preuzimanje desničarskih stavova se obilo o glavu

U Velikoj Britaniji trenutačno stranka desnog populista Nigela Faragea vodi u svim anketama. Premijer iz Laburističke stranke Keir Starmer reagira tako što djelomično preuzima retoriku desnice. Tako je najavio da će „okončati eksperiment otvorenih granica“ i zatvoriti „nečasno poglavlje“ ilegalne imigracije.

No to dosad nije pomoglo laburistima u anketama, a Trentmann ne vjeruje da će se to promijeniti: „Imamo vrlo jasne statističke podatke koji pokazuju da su od kasnih 1980-ih konzervativne i centrističke stranke u europskim zemljama gubile glasove u korist desničara kada su se svojim stavovima približavale desnici. Pokušaj da se desnici oduzme teren u pitanju migracija strožom politikom obio se o glavu.“

Grčka i Španjolska: desničare jednostavno ignorirati

Najuspješniji primjeri odnosa prema desnici koje je Enskat pronašao u svojoj studiji su Grčka i Španjolska. „Po mom mišljenju, stalno bavljenje desnim populistima kontraproduktivno je – a u tim je zemljama drukčije. Tamo se stranke desnog centra više bave same sobom – kvalitetnim upravljanjem, ako su na vlasti, ali i svojim programom i političkim inovacijama.“

Stranke ondje uglavnom idu svojim putem i, slikovito rečeno, ostavljaju desničare po strani. S druge strane, aktualna njemačka „debata o izgledu grada“ već tjednima stalno stavlja AfD u središte pozornosti, upozorava Enskat.

A Njemačka?

Predsjednik Kršćansko-demokratske unije (CDU) Friedrich Merz u Njemačkoj održava „protupožarni zid" i odbija svaku suradnju s Alternativom za Njemačku (AfD). Istodobno se nastoji baviti temama koje zanimaju birače AfD-a – no to dosad nije dovelo do pada popularnosti AfD-a u anketama, naprotiv.

Jedno od objašnjenja moglo bi biti da se velik dio birača AfD-a više ne može vratiti strankama centra. Još jedno istraživanje Zaklade Konrad Adenauer pokazalo je da jezgra stalnih birača u AfD-u sada čini daleko najveći udio među svim strankama – 70 posto birača AfD-a kaže da si više ne mogu zamisliti da bi glasali za neku drugu stranku.

„Ti su pokazatelji kod svih drugih stranaka znatno niži“, kaže Enskat. „Faktor ‘protestnog birača’ s vremenom je sve više opadao.“ Prema toj studiji, potencijal stranaka Unije (CDU/CSU) među biračima AfD-a iznosi tek oko deset posto.

Stručnjaci savjetuju: probleme rješavati otvoreno i iskreno

Prema mišljenju povjesničara Trentmanna, ključno je pitanje kako stranke centra ponovno mogu preuzeti prevlast kod glavnih društvenih problema. „Uzmimo primjer nestašice stanova. Ovdje desne stranke kažu: ‘To je zbog mnogih migranata.’“ Tu izjavu često preuzimaju i druge stranke, ukazuje Trentmann.

Njegova analiza: „To je potpuno pogrešno. Umjesto toga, tradicionalne narodne stranke morale bi reći: ‘Ne, to je drukčije. U prošlosti smo napravili velike pogreške i zato se gradilo premalo stanova. Uz to, sve je više jednočlanih kućanstava. Ti problemi neće nestati ako provedemo više deportacija.’“

Takva otvorena i iskrena komunikacija, uvjeren je Trentmann, bila bi najperspektivniji način da se zadrže vlastiti birači i pridobiju novi, neodlučni i apstinentni, prije nego što odu u desni tabor.