Užasne slike kruže mrežama nakon oslobađanja zatvora Sednaja u glavnom gradu Sirije, u Damasku, kompleksa izgrađenog pet katova duboko ispod zemlje. Na njima se vide izgladnjeli ljudi. Drugi opet stoje u potpuno prenatrpanim ćelijama. Mnogi zatvorenici ne mogu se kretati i moraju biti izneseni iz zatvora.

Osloboditelji su snimili i prostoriju u kojoj u polumraku čuče i zapomažu ljudi, očigledno s teškim psihičkim posljedicama nakon mučenja. Pronađena su i tijela brojnih osoba ubijenih tijekom torture. U jednoj drugoj prostoriji nalaze se gomile cipela. Prema izvještajima medija, samo u ovom zatvoru se na dan oslobođenja nalazilo nekoliko tisuća ljudi.

Prema izvještaju organizacije za ljudska prava Amnesty International, u ovom zatvoru je između rujna 2011. i prosinca 2015. bez sudskog procesa pogubljeno do 15.000 ljudi.

Na društvenim mrežama neki korisnici povlače direktne paralele s nacistima, posebno s SS-ovim časnikom Aloisom Brunnerom, koji je 1945. pobjegao u Siriju. Brunner je bio jedan od najvažnijih suradnika Adolfa Eichmanna, odgovoran za progon, protjerivanje i deportaciju šest milijuna Židova.

Obuka u Damasku

Međutim, Brunner nije bio jedini pripadnik SS-a ili Wehrmachta, koji je pronašao utočište u Siriji, kaže Nura Čalati iz Leibnizova centra za moderni istok u Berlinu. „Mnogi od njih su bili direktno angažirani u Generalštabu sirijske vojske s jednogodišnjim ugovorima, gdje su savjetovali vojsku i vojnu obavještajnu službu."

Dokumenti pokazuju da je Generalštab bio posebno zainteresiran za njih, jer nisu imali državljanstvo, dolazili su iz zemlje bez (velike) kolonijalne povijesti, a uz to su imali aktivno ratno iskustvo i sudjelovali u progonu Židova. „Cijenili su ih zbog njihovog praktičnog iskustva", kaže Čalati, koja istražuje odnose između tajne službe DDR-a (Stasi) i sirijskih obavještajnih službi.

Alois Brunner, koji je 1953. osuđen na smrt u odsustvu u Francuskoj, došao je 1954. u Siriju pod lažnim identitetom. Uskoro, prema navodima izraelskog historičara Dannyja Orbacha, u njegovoj knjizi „Bjegunci", koja govori o nacistima u bjekstvu, Brunner se uključio u krijumčarenje oružja sa Zapada u arapske zemlje.

Tadašnji šef jedne od sirijskih tajnih službi uhapsio je 1959. godine Brunnera pod optužbom za špijunažu i zaprijetio mu doživotnim zatvorom. Tada je Brunner otkrio svoj pravi identitet i stavio se u službu sirijskih obavještajnih agencija.

U idućim godinama obučavao je njihove službenike u kontrašpijunaži i tehnikama ispitivanja. Na njegovim tečajevima sudjelovali su poznati šefovi sirijskih tajnih službi, poput generala Alija Haidara, koji je 26 godina bio vođa specijalnih jedinica, Alija Dubse, šefa kontrašpijunaže i Mustafe Tlasa, ministra obrane kasnijeg Asadovog režima, odgovornog za gušenje pobune Muslimanskog bratstva u Hami 1982. godine, s 30.000 žrtava.

„Njemačka stolica"

Jedan od elemenata mučenja koji je Asadov režim koristio donedavno bila je tzv. „njemačka stolica", na kojoj se žrtvama lomila kralježnica. Povremeno se iznosila pretpostavka da je Brunner njezin izumitelj. To je moguće, piše Orbach, ali nije dokazano. Međutim, „pomagao je u stvaranju sofisticiranih instrumenata za mučenje." Stoga je moguće, zaključuje Orbach, da je bio uključen i u razvoj „njemačke stolice".

Diktator Hafiz al-Asad, na vlasti od 1970. godine, imao je velike koristi od Brunnerovog znanja i bogatog iskustva. „Znao je kako da prikuplja i koristi informacije, kako da manipulira ljudima, i razumio je što je ključno u aktivnostima tajnih službi", piše Brunnerov biograf Didier Epelbaum („Alois Brunner. Neprikosnovena mržnja"). „Znao je više od bilo kog sirijskog časnika. Zbog toga je bio ključan u restrukturiranju obavještajne službe."

Zahvaljujući svom „umijeću", Brunner se održao u najvišim krugovima političkog establišmenta, rekao je istraživački novinar Hedi Aouidj 2017. godine za radio stanicu France Inter. „Dogovor je bio: zaštita u zamjenu za nacistički know-how. Brunner je obučavao „nacističku" tajnu službu i to prvi krug oko Hafiza al-Asada", rekao je Aouidj, koji je kao zatvorenik Asadovog režima 2017. istražio Brunnerove posljednje godine života, sve do njegove smrti 2002. godine.

Pomoć Stasija

Međutim, sirijski državni vrh nije se oslanjao samo na pomoć nacističkih bjegunaca. Oni su koristili i pomoć Službe državne sigurnosti tadašnjeg DDR-a (Stasi). Politički, to se uklapalo u logiku Hladnog rata, jer je Sirija 1960-ih bila nesvrstana, ali se sve više približavala Istočnom bloku pod vlašću režima koji je vodila stranka Baath. Prvi kontakti na ovom polju datiraju iz 1966. godine, što se vidi iz jednog sirijskog zahtjeva, kaže Nura Čalati.

U Damasku su se zanimali za sve, od naoružanja do organizacije tajnih službi i političkih institucija. „Međutim, Ministarstvo za državnu sigurnost DDR-a pokazalo je suzdržanost", kaže Čalati. Dokazi su rijetki, jer je DDR uništila sve relevantne dokumente tijekom raspada zemlje 1989. godine.

„Najgore iz oba svijeta"

Generalno, teško je dokazati direktan utjecaj nacista ili tajne policije DDR-a - Stazi, rezimira Nura Čalati. „Ali, kada se sve zbroji, dobije se slika koja u velikoj mjeri odgovara onome što danas vidimo u Siriji." Na primjer, dokumenti koji su sada otkriveni, pokazuju koliko je sirijska tajna služba bila pretrpana birokracijom. „Ovaj fenomen poznajemo iz DDR-a i Stasija. Ne mogu tvrditi da postoji direktna kauzalna veza, ali ovaj fenomen upada u oči".

Istovremeno, sirijska tajna služba bila je instrument represije i mučenja režima u Damasku, odgovorna za najgora kršenja ljudskih prava. Ovakav pristup više naliči metodama nacista i Gestapoa nego Stasija. „U načelu, ovdje imamo režim i kompleks tajnih službi koji u sebi ujedinjuju najgore iz oba ta svijeta."