Klimatski problem industrije cementa krije se u njenoj osnovnoj sirovini: u posebnoj vrsti vapnenca iz kojeg se radi cement i u toj stijeni je ugljikov dioksid (CO₂) "zarobljen” već milijunima godina. Problem je u tome što se tijekom proizvodnog procesa u peći oslobađa taj CO₂ i na kraju kroz gole­me dimnjake ispušta u atmosferu.

Do sada ne postoji tržišno isplativa inovacija koja bi to mogla spriječiti. Kako bi poboljšala svoje vrijednosti emisija CO₂, industriji cementa zasad preostaje tek nešto popravljati i poboljšavati svoje peći, ali čak i tada ostaje problem same prerade gdje se stvara dvije trećine emisije ugljičnog dioksida.

Filtrirati iz dimnjaka?

Kako bi postigla svoje klimatske ciljeve, industrija cementa mora krenuti drugim putem. Proizvođač građevinskog materijala Holcim spada među poduzeća koja su već počela s tim – u pogonu u Lägerdorfu u Schleswig-Holsteinu, a sada i na lokaciji Höver u blizini Hannovera. Samo se ondje svake godine u atmosferu ispusti 600.000 tona CO₂ za 800.000 tona cementa. Ovdje se želi smanjiti te emisije, iz ekoloških, ali i iz gospodarskih razloga. Teška industrija mora postati prihvatljivija za klimu, uvjeren je voditelj pogona Florian Trela, koji govori o „drugoj industrijskoj revoluciji".

Dio te „revolucije“ jest pokusni pogon za koji je upravo izliven temelj na tvorničkom zemljištu. Taj bi pogon ubuduće trebao filtrirati CO₂ iz toka dimnih plinova ogromne peći. „Znamo već da to može. Ono što još ne znamo jest: koliko dobro to može? Dakle, koliko je učinkovito i koliko će na kraju biti gospodarski isplativo?“, objašnjava Lisa Büscher,  inženjerka proizvodnog procesa i voditeljica projekta.

Dugoročni cilj jest dobiti potpuno čisti CO₂ i dalje ga prodavati. Kome on treba? To možete vidjeti i vi kad posegnete za gaziranim napitkom – mjehurići su ugljični dioksid. Ili kemijskoj industriji: bilo da je riječ o čašicama za jogurt, madracima ili tekstilnim vlaknima – posvuda je CO₂ ugrađen kao sirovina, objašnjava Büscher.

Je li „zakopati" plin doista pametno?

No do toga je još dug put. CO₂ za sada mora otići negdje drugdje. Ili će se i dalje ispuštati u atmosferu, ili – a to je plan u Holcimu – odvoziti kamionima i utiskivati pod zemlju. Primjerice, u prazne plinske kaverne u podzemlju Sjevernog mora. Taj plan slijede i druga poduzeća.

Zaštitari okoliša se tome se oštro protive, među ostalima i njemačkoj Udruzi za okoliš i zaštitu prirode BUND. Podzemno skladištenje CO₂ je skupo i povezano s mnogim rizicima za ljude i okoliš, tvrde u BUND-u Donje Saske. Osim toga, time poduzeća gube motiv doista smanjiti CO₂. Ako se, kao u slučaju industrije cementa, ostatak emisija doista ne može izbjeći, prije svega bi trebalo koristiti prirodne apsorbere CO₂, poput ponovno navodnjenih močvara ili šuma.

Norveška ili SAD su predvodnici

Inženjerka Lisa Büscher poznaje te bojazni: „Naravno, mogu to razumjeti: još nema nekog velikog transporta CO₂ u Njemačkoj. To je nepoznanica i zato se ljudi boje, ali na nama je da otklonimo te strahove, jer to je tehnički izvedivo."

Za predvodnike se smatraju zemlje poput Norveške ili SAD-a, gdje je CCS (Carbon Capture and Storage), dakle „hvatanje i skladištenje CO₂", već dugo dopušten. U Njemačkoj će sve to još potrajati, čak i uz zakonsku izmjenu koju je sada odobrio gornji dom Parlamenta. U Holcimu u Höveru žele od 2030. biti spremni krenuti tim novim putem.