Jenny M. je imala deset godina kad ju je susjeda prvi put pozvala u svoju kuću. Otac od Jenny je bio na poslu. Njezina majka je napustila obitelj, bila je ovisnica o drogama, tukla je svoju kćer. Jenny nije imala ni sestre ni brata. Danas ona ima 14 godina i priča nam da joj je bilo neugodno kad je shvatila što susjeda ustvari želi od nje. Tražila je da se Jenny skine pred web-kamerom – to je bila želja jednog prijatelja njezine susjede.

„Nije mi se to svidjelo, nisam to htjela, ali sam se bojala te žene", priča Jenny za DW. Susjeda je od tog muškarca dobila puno novca. Kasnije se pred kamerom skidala zajedno s Jenny. I zajedno su činile neke stvari o kojima Jenny danas ne želi pričati.

Unosan posao

Filipini su uglavnom katolička zemlja na zapadnom rubu Pacifika u kojoj živi oko 106 milijuna ljudi. Bruto domaći proizvod po navodima Svjetske banke u 2017. bio je manji od 3.000 američkih dolara po glavi stanovnika. Cybersex mnogim ljudima s Filipina otvara sasvim nove mogućnosti za obavljanje unosnog posla. Sve više djevojčica se virtualno prostituira. Po podacima katoličke humanitarne organizacije missio, roditelji za svaki takav „show" zarade i do 86 eura. Mušterije su uglavnom pedofili iz inozemstva.

U slučaju Jenny, taj „jedan put" se pretvorio u „nekoliko puta", a na koncu se dvije godine virtualno prostituirala pred kamerom svoje susjede. I tek onda je skupila dovoljno hrabrosti da sve to ispriča jednoj prijateljici. A prijateljica je onda sve to prenijela učiteljici. I učiteljica je pomogla Jenny. Bio je to trenutak u kojoj je za nju počeo novi život.

Život nakon seksualnog izrabljivanja

A taj život se odigrava u brdima filipinskog otoka Cebua, u jednom centru za žrtve trgovine ljudima u priobalnom gradu Liloanu. U njemu je utočište pronašlo 14 djevojčica i djevojaka starih između 11 i 22 godine. Sve su one bile žrtve seksualnog zlostavljanja, neke od njih su „nastupale" pred web-kamerama, kao Jenny. Redovnice se brinu oko rehabilitacije djevojčica. „Koliko je god to moguće", kaže voditeljica doma Flori Lie.

Posao sa cybersexomje na Filipinima jako proširen. Digitalna infrastruktura je rasprostranjena. Sve više djece se prisiljava na neprikladne radnje pred kamerom. U jednoj UNICEF-ovoj (UN-ova agencija za djecu, op. ur.) studiji o nasilju nad djecom, svaka peta žrtva na Filipinima svjedoči o seksualnom nasilju.

"Sve više slučajeva se otkriva. I ustvari samo grebemo po površini", kaže Reynaldo Bicol, voditelj humanitarne organizacije International Justice Mission (IJM) u Manili. Djeca koju se postavlja pred kamere sve su mlađa, kaže on u intervjuu za DW.

"Sukrivci iz kruga obitelji"

Malo se zna o traumama od kojih pate djevojčice. Po navodima socijalne radnice Amazing Grace Salitrero djeca su izložena brojnim psihičkim opterećenjima. Ono što moraju proživljavati, ali i spas iz tog okruženja ih traumatizira. Salitrero radi za humanitarnu organizaciju C.U.R.E. Foundation, ustanovu na otoku Cebu koja se specijalizirala za pomoć cyber-prostitutkama.

"U 80 posto slučajeva sukrivci su članovi obitelji tih djevojčica", objašnjava Bart von Oost. Ovaj Nizozemac je šef C.U.R.E Foundation na Cebu. Uglavnom se radi o majkama djece, često su to tetke ili u slučaju Jenny, njezina susjeda, dodaje von Oost. Mnoge od tih žena su i same u mladim danima bile žrtve zlostavljanja. Rano su, kaže naš sugovornik, izgubile osjećaj za normalnost.

Nepoznati razmjeri

Za sada je teško i procijeniti razmjere psihičkih smetnji. Jedna kvalitativna studija organizacije za pomoć djeci Terre des Hommes iz 2013. je otkrila da dobar dio djece svoje probleme „eksternalizira", znači izbacuje prema vani, oni na primjer prakticiraju ponašanje kojim sami sebi nanose štetu – poput ozljeda.

"Za sada na Filipinima nema dugotrajnih studija", kaže profesor Glenn Glarino, psiholog na Sveučilištu San Carlos u Cebuu. Usprkos alarmantnom porastu broja slučajeva u proteklom desetljeću, još uvijek vlada vrlo malo zanimanje za provođenje studije o traumatiziranju djece. On je sam 2017. proveo pilot-studiju s maloljetnim žrtvama zlostavljanja, koje su bile smještene u državnim institucijama. Cilj studije je bio poboljšanje antitraumatske terapije za djecu, prilagođene što je moguće više njihovim potrebama.

Od prije otprilike dvije godine psiholozi i socijalni radnici na Filipinima svom se radu mogu orijentirati prema uputama za dječju psihoterapiju. Znanstvenici iz SAD-a i Filipina su izradili taj dokument od 20-ak stranica i već je obvezujuća njegova primjena u nekim državnim i privatnih psihoterapijskim centrima za žrtve zlostavljanja.

U centru za žrtve trgovine ljudima u Liloanu voditeljica doma Flori Lie prvenstveno želi pomoći pogođenim djevojčica u povratku u normalan život. Ponekad popodne zajedno peku čips od banana ili se voze biciklom po dvorištu, idu u školu.

Jenny za sada ne ide u školu. Ona, što se tiče škole, zaostaje za svojim vršnjacima. I to nekoliko godina. Jednostavno se ne može koncentrirati, kaže nam. I opet se smješka nesigurno. Dok gleda prema podu.

Istraživanje naše autorice je omogućeno zahvaljujući "Global Health Reporting Grantu" Europskog novinarskog centra (EJC) i Zakladi „Bill and Melinda Gates Foundation".