U studenome prošle godine talijanska premijerka Giorgia Meloni i njen albanski kolega Edi Rama potpisali su bilateralni sporazum. On predviđa da izbjeglice koje talijanska obalna straža otkrije u međunarodnim vodama ispred obala Italije, a jedva imaju šanse za dobivanje azila, budu prebačene u izbjeglički kamp u Albaniji.

Italija je poslije toga počela gradnju prihvatnog kampa za 3.000 ljudi, koji će u Albaniji proći kroz cijeli talijanski postupak provjere njihovog zahtjeva za azil. Ako se zahtjev odbije, te osobe bi odmah morale biti vraćene u zemlju porijekla.

Mnoga neriješena pitanja

Za sada se ne zna točno koliko ovaj projekt košta. Talijanski mediji navode iznos od 650 milijuna eura u narednih pet godina. Oporba u procjenama ide i do milijarde eura. Ali ne postoje službeni podaci.

I procedura je sporna. Migranti koji imaju dobre izglede za ostanak u Italiji ili su bolesni bit će otpremljeni direktno u Italiju, a ne u Albaniju. Postavlja se pitanje na koji način će talijanska obalna straža na moru utvrditi identitet ili zdravstveno stanje izbjeglica? Oni često nemaju osobne dokumente kod sebe, a svi ljudi su poslije nekoliko dana boravka na moru poprilično iscrpljeni.

Isto tako je upitno pridržavanje svih standarda zaštite ljudskih prava u kampu na albanskom teritoriju. Visoki povjerenik UN-ove organizacije za izbjeglice UNHCR kritizirao je činjenicu da u protokolu dogovora između Meloni i Rame standardi pravne države nisu spomenuti. 

Već postoje sumnje u pogledu talijanskih kampova za osobe kojima je odbijen zahtjev za azil. „Boravišni centri za repatrijaciju" (talijanska skraćenica CPR) su potpuna nepoznanica. Ni novinari ne mogu utvrditi kakvi uvjeti tamo vladaju. Na pitanja novinara njemačkog javnog servisa ARD nema odgovora, intervjui se otkazuju. Kategorički se odbijaju zahtjevi da kamere zabilježe stanje u kampovima.

Privatne ustanove – nepridržavanje pravnih standarda

Teresa Florio se volonterski angažira za izbjeglice u kampu za repatrijaciju u Milanu. Ona nam pokazuje snimke koje navodno potiču iz te ustanove. Na njima se vidi nasilje i umirivanje ljudi teškim lijekovima. Ona kaže da su pokušaji samoubojstva i samoozljeđivanje svakodnevna pojava. Florio dodaje da je to jedini način da se pobjegne od okolnosti koje tamo vladaju.

Svatko koga u Italiji uhite bez važećih dokumenata može biti zadržan i do 18 mjeseci u kampovima predviđenima za osobe koje čekaju deportaciju. Takvi centri (CPR) formalno nisu zatvori, ali prema Teresi Florio, upravo je to problem. U zatvorima vladaju izvjesni pravni i medicinski standardi. A ovi centri su privatne ustanove koje se otvaraju po nalogu države. Standardi su znatno niži, a kontrole sporadične.

Kontakt odvjetnika i osobe koja čeka deportaciju obično je moguć samo telefonom ili video-vezom, uz vremensko ograničenje. Posjeti su skoro nemogući. Florio kaže da u takvim centrima stalno dolazi do kršenja osnovnih ljudskih prava. Ona se boji da će uvjeti u albanskim centrima biti još gori, jer će biti još manja mogućnost provjera koje vrše nevladine organizacije. Ona dodaje da nisu razjašnjene ni nadležnosti u slučaju kampa planiranog u Albaniji. Ni u Albaniji nisu baš jasni detalji plana, a još manje što će Albanija time dobiti.

Albanija se sjeća talijanske pomoći 1991.

Albanski premijer u trećem mandatu Edi Rama tečno govori talijanski. Navodno su on i Meloni u srdačnom privatnom susretu sklopili dogovor na temelju starog prijateljstva dviju zemalja. Osim toga, Albanija se nada podršci u pristupnom procesu za članstvo u Europskoj uniji. Rama naglašava da talijanski kamp neće donijeti financijsku dobit. Italija je obvezna pokrivati tekuće troškove i uplatiti 37 milijuna eura na poseban račun kojem neće imati pristup, za slučaj da ne ispuni svoje obveze. Inače, za talijansko osoblje kampa nadležni su isključivo talijanski sudovi.

Izgleda da i brojni Albanci razmišljaju kao njihov premijer i blagonaklono gledaju na sporazum. Tijesna suradnja s Italijom budi sjećanje na 1991. kada su tisuće Albanaca pobjegle u Italiju koja ih je primila. Snimke prenakrcanog broda Vlora s albanskim izbjeglicama tada je obišla svijet.

Pogled izbliza

Međutim, što ste bliže planiranom kampu, to su kritike češće. Pola sata vožnje od albanske luke Sveti Jovan Medovski (Shengjin), u brdovitom zaleđu, nalazi se vojno područje koje je Talijanima stavljeno na raspolaganje. Građevinski strojevi rade okruženi visokom žičanom ogradom.

Albanski odvjetnik Elton Laska pokušava zaviriti iza žice. On je uzalud pokušavao sudskim putem spriječiti gradnju talijanskog kampa. Za njega je centar za migrante ogroman zatvor. Pribojava se da će doći do velikih nereda i pokušaja bijega. Malo je vjerojatno da će kamp biti otvoren 20. svibnja, kao što je najavljeno. Gradnja ne napreduje prema planu.

dd/tagesschau.de