Ideja koju je imala Christine Bleks, inicijatorica projekta „Mijenjam obrazovanje za stanovanje", je posve jednostavna: ona se, zajedno sa svojim timom, htjela angažirati i pomoći djeci koja potječu iz zemalja poput Albanije, Rumunjske, Bugarske, Turske ili Sirije, i koja sad žive u gradskoj četvrti Marxloh u Duisburgu. U tome joj pomažu studenti, mladi ljudi koji se obrazuju za zanat i volonteri. Oni su takozvani „kumovi obrazovanja" – i rade s djecom, pomažu im oko domaće zadaće, zajedno kuhaju, ili su jednostavno tu kad djeci treba pomoći oko nečega što ih muči. Zauzvrat mogu besplatno stanovati u jednoj od stambenih zajednica koje im se na raspolaganje stavlja u okviru projekta.

Nije svatko baš podoban za rad u kvartu. „Trebaju nam suradnici koji mogu improvizirati i organizirati, zauzvrat imaju mogućnost djelovati na području koje im pruža kreativne mogućnosti", kaže Christine Bleks. „Kumovi obrazovanja" bi već samom nazočnošću trebali poboljšati ugled ove gradske četvrti koju ne bije dobar glas, odnosno sami postati „veleposlanicima" koji bi onda tu sliku o Marxlohu transportirali prema vani – i možda dugoročno doprinijeti zaustavljanju negativnog trenda kad se radi o socijalnom ili urbanističkom profilu kvarta.

Pomoć oko domaće zadaće u župnom uredu

Marxloh je na glasu kao problematična četvrt. Visoka stopa nezaposlenosti, ulični kriminal, dotrajale kuće – mnogi su ovaj kvart već otpisali. Uz već postojeće probleme stigli su i novi – val izbjeglica. Oni nisu zaobišli Duisburg, upravo suprotno. Izbjeglice su smještene u ionako već „kompliciranim" kvartovima na sjeveru Duisburga. I sad se 36-godišnja Bleks sa svojim timom brine i oko djece i mladih koji su pobjegli od nasilja i terora.

„Baza" je stan s vrtom u Marxlohu koji je projektu na raspolaganje stavila Essenska biskupija. Težište projekta je rad na domaćim zadaćama, a kod izbjeglica učenje njemačkog jezika. U stari župni ured redovito navrati oko 50 djece starih između šest i 12 godina. I gotovo svi oni znaju što znači biti siromašan. Njihove obitelji primaju socijalnu pomoć od države, bilo da se radi o pomoći izbjeglicama, nezaposlenima ili subvencioniranju troškova stana. Mnoge klince muče brige. „Imamo djecu iz drugog razreda, čija je najveća želja dobiti dozvolu boravka. Neki drugi su doživjeli grozne stvari tijekom bijega iz Sirije", objašnjava Bleks.

Osjećaj sreće – s rezervama…

„Kumovi" s djecom mjesečno provedu između 30 i 100 sati. Jedan od onih koji su stalno tu je Ali, njegovi roditelji potječu iz Albanije. „Ja sam već gotovo dvije godine uključen u projekt. Mogu uvijek doći ovamo. Kad moram raditi domaću zadaću, onda mi pomažu ljudi iz projekta, pogotovo kod njemačkog i engleskog", kaže ovaj 12-godišnjak, koji ide u obližnju školu. O njemu se brinu ljudi poput Michaela Sieberta. On upravo apsolvira socijalnu volontersku godinu i uskoro bi trebao početi studij politologije. „Uvijek se ima osjećaj da činite nešto smisleno", kaže ovaj mladić.

U međuvremenu se pročuo loš imidž Marxloha, ali svejedno se brojni ljudi natječu za posao u okviru projekta. Rezerve je prema Marxlohu imala i volonterka Liliana Filipa Correia de Almada. "Na početku sam pomislila: Marxloh, Bože moj. Ali ovdje i nije uopće tako loše kao što mnogi govore. Ovdje drugima mogu prenijeti svoja vlastita iskustva i zauzvrat dobijem osjećaj sreće."

Ništa bez donatora

Christine Bleks je uspjela promovirati projekt i izvan Duisburga. Ona je bila među sudionicima jednog susreta s kancelarkom Angelom Merkel 2015. „Zapravo nisam htjela tamo ići. Bojala sam se da će to biti cirkus s puno medijske pompe. Nakon svega sam ipak bila sretna da sam otišla. I moram reći da je kancelarka ispunila obećanje. S njom sam pričala o problemima, na primjer o previše birokracije i komplikacijama koje imamo dok dođemo do ljudi koji donose odluke. I ona je odmah organizirala okrugli stol, s predstavnicima četiri savezna ministarstva, brojnim ministarstvima iz saveznih pokrajina i Uredom kancelarke, na kojem sam onda mogla iznijeti svoje primjedbe", kaže Bleks.

Bez obzira na dobre veze s političarima jedna je stvar i dalje prisutna – stalna briga oko financiranja projekta. Bleks je zato u projekt uključila i donatore. Postoje „kumstva" za djecu. „Kumovi" snose godišnje troškove od 2.400 eura po djetetu. Tu su i crkvene donacije, pomoć Savezne centrale za političko obrazovanje, ali i koncerna poput Vodafonea ili Deutsche Banka. „Bez njih ne ide", kaže Bleks.