Iz izvještaja za proteklo polugodište proizlazi da prvi put sve prozvodne niše posluju u plusu, koncern je povećao svoju dobit za jednu trećinu, a promet za 10 posto. No, unatoč tome, šef Uprave Siemensa, Klaus Kleinfeld, odlazi s tog mjesta. Nije mu zapravo ni preostalo ništa drugo nakon što je u ratu koji zbog korupcijskog skandala potresa Siemens proteklih tjedana, Nadzorni odbor najavio da nije izvjesno hoće li mu produžiti ugovor koji ističe 30. rujna. Cijela igra iza tih kadrovskog šaha – nerazumljivog običnom smrtniku koji sluša o dobrim rezultatima poslovanja Siemensa i čita da je i danas vrijednog dionica tog koncerna porasla za 1,9 posto – izgleda ovako: netko mora preuzeti odgovornost za milijune eura koje su nestale u mutnim kanalima mita i korupcije. A u toj borbi za preživljavanje, nikoga se ne štedi, pa ni 49-godišnjeg šefa najvećeg njemačkog elektrokoncerna koji je tek dvije godine na tom mjestu. Stoga je on odlučio preduhitriti eventualno poniženje:

«Stanje neizvjesnosti je neprihvatljivo – i za djelatnike i za mušterije i za dioničare i za mene. Ja podnosim ostavku u trenutku kada poduzeće odlično posluje i u kojem istraga slučaja korupcije dobro napreduje. Shodno tome mi važno naglasiti da nema nikakvih dokaza protiv mene i ničega što bi mene osobno teretilo», izjavio je Klaus Kleinfeld prilikom objavljivanja svoje ostavke.

"Čistka" se nastavlja

Tko je mislio da je rasprava o personalnim konzekvencijama korupcijske afere u Siemensu završena ostavkom šefa Nadzornog odbora Heinricha von Pierera, prevario se. I šef Uprave Klaus Kleinfeld odlazi. A on sigurno neće biti i posljednja žrtva u šefovskoj loži. Članovima uprave Siemensa je za vratom državni odvjetnik – jedan aktivni član je već odsjedio neko vrijeme u istražnom zatvoru, jedan bivši također. Kleinfeldu nije preostalo ništa drugo nego podnijeti ostavku prije nego što ga izbace.

Već dugo se ovdje više ne radi o poslovnom skandalu oko šefova velikog svjetskog koncerna. Ovdje se radi o samom Siemensu. Menadžment ove krize je jednako skandalozan kao i njezin razlog. Da bi se došlo do velikih poslova u zemljama širom svijeta, u Siemensu je pronevjereno oko 400 milijuna eura – ogromna svota koja je otišla kao mito u raznorazne džepove i blagajne. Sada se grozničavo traže potvrde o tim svotama, akteri i odgovorni za ove akcije. Do sada nitko ne polazi od toga da su bivši dugogodišnji šef Uprave Heinrich von Pierer ili njegov nasljednik Klaus Kleinfeld osobno umiješani u skandal ili da su znali za slučajeve korupcije – ali ipak nisu oslobođeni odgovornosti za njih.

Zašto nitko ništa nije znao?

Kako je, naime, moguće da u jednom poduzeću milijuni – stotine milijuna – nestanu u mutnim kanalima a da šef o tome ne zna ništa? Ako je stvarno bilo tako, onda to znači da u njemu nisu postojali odgovarajući kontrolni mehanizmi.

Možda vodstvo poduzeća nije bilo tako pozorno jer onda uobičajena praksa s kojom se dolazi do velikih poslova ne bi više funkcionirala?

Povrh svega je tu još i jedan skandal u skandalu: Siemens je prekršio interni zakon time što je sponzorirao osnivanje radničkog vijeća sklonog poslodavcu kako bi oslabio sindikat, prema geslu: podijeli pa vladaj.

Točno je: bez velike čistke na vrhu Siemensa uvjerljivi novi početak nije moguć. No, istina je i to da su se predstavnici poduzeća u Nadzornom odboru izrazito

diletantski ponašali i svojim postupcima nanijeli dodatnu štetu firmi. Siemens je s 500 000 djelatnika i pogonima u gotovo svim zemljama svijeta jedan od najvećih globalnih poduzeća – a sada je bez vodstva. Grozničavo se traži novi šef. To je idealna prilika za sve lešinare koji već odavno žele da Siemens razdvoji svoje niše i pojedinačno ih proda.