Nebrojeno je mnogo kritika bilo proteklih godina i desetljeća na račun intenzivnih (etno)desničarskih sklonosti vodstva Rimokatoličke crkve u Republici Hrvatskoj. Ipak, nijedna nije odjeknula ni približno tako dalekosežno i značajno kao ova posljednja, upućena prošlog petka iz austrijske Koruške. Nju je naime Hrvatskoj biskupskoj konferenciji adresirala tamošnja biskupija Gurk-Klagenfurt, a u formi službene odbijenice za održavanje sljedeće mise na Lojbaškom polju pokraj Bleiburga.

Kaptol daleko od Vatikana

Riječ je dakako o čuvenoj euharistiji koja se svakog svibnja održava u spomen na još neutvrđeni broj pogubljenih ustaša i pridruženih im bjegunaca pred jugoslavenskim partizanima. Točnije, na veliki dio onih koji su se u proljeće 1945. godine neuspješno pokušali domoći azila na zapadu. Nadležna koruška dijeceza mogla je tako autoritativno odbiti samo ekvivalentnu višu svećeničku službu u Hrvatskoj, svjetovne tzv. petrovce. Navodno ne i redovnike koji bi se mogli oglušiti na zabranu, ali to je u ovom času manje važno. Ono što ovaj slučaj čini kardinalnim jest činjenica da je njime oštro istaknuto koliko je Crkva u Hrvatskoj danas udaljena od ukupne, ili krovne svoje organizacije, dakle, u međunarodnom kontekstu. Vidjelo se to u više navrata i po nekim drugim momentima, naročito otkako je Jorge Mario Bergoglio postao papa Franjo. No, baš nijednom dosad ovako eksplicitno i nedvosmisleno, kao da je netko odlučio stati na kraj institucionalnoj mimikriji.

A potonja se nažalost u Hrvatskoj ne tiče samo uobičajenih pitanja odnosa spram npr. abortusa i pedofilije, nego kudikamo mračnijih tema. Crkva u toj zemlji ogrezla je u znatno dubljem konzervativizmu, ideologizirana ustaštvom u svojem djelovanju od konkretnih liturgijskih prigoda do usputnih očitovanja istaknutih pojedinaca. Na svu sreću, to ne znači da među hrvatskim visokim klerom nema i uzornijih figura, od kojih se najčešće spominju dubrovački biskup Mate Uzinić, požeški Antun Škvorčević, riječki nadbiskup Ivan Devčić, i još neka imena.

Koketiranje s fašizmom

To jednostavno znači da među njima sve više dominiraju oni koji narodni interes lociraju u svjetonazoru domaćih fašista u Drugom svjetskom ratu. Iza ustaškog režima i Crkve stoji duga povijest koketerije te opipljivijih vidova suradnje i podrške. Primjeri današnjih nagnuća su također brojni i već notorno općepoznati, pa nam ih nije nužno pojedinačno navoditi. To je stajalište svakako u direktnoj suprotnosti s univerzalizmom evanđeoskog nauka, ali i s izvjesnim očitovanjima modernosti Rimokatoličke crkve u 21. stoljeću. Pa ako Crkva niti u Europi nije bila emancipirana od uvjetovanosti etničkim identitetom u ono predkoncilsko vrijeme, nedugo poslije epohe globalnog rađanja nacionalnih država, sad to više očito nije slučaj u tolikoj mjeri. Austrijska sestrinska ekspozitura konačno je  demonstrativno odbila pripomagati zagrebački Kaptol u njegovu upornom potenciranju historijskog revizionizma. Štoviše, evidentno mu je poručila da s tim oblikom natražnjaštva ostaje sam, osim što za sobom izuzetnim utjecajem povlači i - narod.

Reakcija politike

U ime naroda, dok čekamo na (re)evangelizaciju Katoličke crkve u Hrvatskoj, bit će ništa manje značajna reakcija državnih vlasti RH na ovakav interni crkveni obrat. One su više nego svjesne da misna komemoriranja pokraj Bleiburga iznevjeravaju puki zadušni kršćanski angažman. I da su otpočetka iskorištena za oplakivanje jednoga krajnje zločinačkog poretka i vremena. Onaj tko to ne uviđa promatranjem blajburških prizora svakog proljeća, neka ih usporedi s npr. kozačkim žalovanjem nad sličnim udesom u Linzu (gdje je nakon Drugog svjetskog rata mnogo Kozaka koji su se borili u sklopu Wehrmachta izgubilo život op.ur.), no pokajničkim i dostojanstvenim.

Jer, i vlasti u RH same rado parazitiraju na efektima kapitala oplođenog na toj vrsti tržišta, a naročito je vladajući HDZ poticao tu političku simbiozu. S obzirom na vidnu sljubljenost države i Crkve, te državno pokroviteljstvo nad komemoracijom, međutim, poželjeti je da ne dođe do novog jačanja istog poremećaja. Da se tumačenje ovog slučaja ne pripoji na stanovite prečeste interpretacije zbivanja 1945. godine. Hrvatskoj danas ipak najmanje treba narativ o nečemu kao što bi bila, recimo, druga zapadnjačka izdaja Hrvata u onom istom kraju iza Alpa.