Prema službenim podacima u Turskoj je u potresu poginulo više od 50.000 ljudi, a preko 125.000 je ozlijeđeno. Najteže je pogođen Hatay na granici sa Sirijom. Uništeni su kompletni dijelovi tog grada.

Mnogi ljudi preselili su se u druga mjesta. Oni koji su ostali i dalje uglavnom žive u kontejnerskim naseljima, što je trebalo biti samo privremeni smještaj. Takvih naselja samo na širem području Hataya ima oko 200. Utočište je u njima pronašlo oko 187.000 ljudi.

Kontejneri pretrpani, često nema ni struje ni vode

Nezadovoljstvo među ljudima je veliko. Žale se da nema dovoljno prostor za život, da u mnogim kontejnerima i po nekoliko obitelji živi zajedno. Učiteljica Serap Selcuk i njezinih dvoje djece, na primjer, dijele kontejner s još petoro ljudi. Kaže da je zatražila da joj daju drugi kontejner, ali odgovor još nije dobila.

Prvih nekoliko dana nakon potresa primali su pomoć – besplatnu hranu i životne potrepštine. Toga više nema. Selcuk kaže da je dobila samo dva paketa pomoći od turske agencije za katastrofe AFAD.

Osim stalnih nestašica struje i vode, veliki problem je i to što mnoge oštećene prometnice još uvijek nisu popravljene. Neke su sasvim neprohodne, a kada padne kiša, problem se pogoršava, jer voda ne odlazi dalje.

Serap Selcuk žali se i na porast uličnog kriminala. U prvim danima, policajci i druge službe sigurnosti bili su tu, u njihovom kontejnerskom naselju, kaže. „Danas je ostalo samo nekoliko kamera. Nedavno je jedan čovjek prijetio drugom čovjeku pištoljem. Nitko nije intervenirao", kaže Selcuk.

Jako malo novih stanova

Izgradnja novih stanova u Hatayu napreduje sporo. Predviđeno je 45.000 novih stambenih jedinica, ali je za sada pri kraju njih tek nešto više od 2.600. Prema službenim informacijama, u ovom trenutku samo 25 stanova spremno je za useljenje.

„Imali smo stan od 195 kvadrata, sada živimo na 21 kvadratu“, kaže 70-godišnji Abdulsamet Pulat. Ipak je, kaže, zahvalan državi. „Nismo gladovali, niti smo umrli od žeđi. Uvijek smo imali krov nad glavom", kaže Pulat. Njegova supruga je ozlijeđena u potresu. Operirana je u Izmiru, nakon čega su jedno vrijeme živjeli u studentskom domu u Samsunu, na sjeveru Turske. Zatim su se vratili u Hatay. „Želim ponovno živjeti tamo gdje je ranije bio moj stan", kaže Pulat.

Mnogi su otišli zauvijek…

U industrijskoj zoni grada srušilo se 95 posto građevina. Ethem Icer peče kruh u jednoj oštećenoj zgradi. Broj njegovih kupaca je, međutim, znatno opao nakon potresa: nekada je prodavao i po 4.000 žemlji svakoga dana, danas samo tisuću. Ranije je imao sedam radnika u pekari, danas radi sam. Žali se da vlasnici radnji poput njega ne dobivaju nikakvu potporu.

„Država nas je zaboravila“, kaže i automehaničar Levent Ineyci. „Mnogi bi htjeli ponovno raditi, ali država to ne podržava u dovoljnoj mjeri. Ovdje je bilo mnogo talentiranih majstora, ali otišli su i nisu se vratili. To je veliki gubitak."

Taksist Ekrem Öztürk posljednji je djelatnik u njegovoj kompaniji u kojoj je nekada radilo 15 vozača. „Mnogi kažu da se ovdje sve vratilo u normalu, ali to nije istina", kaže. „Ponekad poželim da sam poginuo u potresu. Onda ne bih više morao sve ovo gledati."

U Siriji još teže

Situacija u susjednoj Siriji vjerojatno je još teža. Za Maryam abo Atban iz gradića Jindiresa na sjeverozapadu te zemlje teško je i povjerovati da je prošla čitava godina otkako joj je razorni potres jačine 7,8 stupnjeva po Richteru uništio život. Sjećanja na jutro 6. veljače 2023. za tu 42-godišnju majku bolno su živa.

„Kada je sunce izašlo, polovica moje obitelji bila je mrtva", kaže.

„Sada živimo u šatoru, na samo nekoliko metara od mjesta gdje je dvoje naše djece stradalo ispod ruševina kuće“, priča ona za DW.

„Moj muž je htio otići, ali ja sam to odbila. Bez obzira gdje smo mi, njihove slike su uvijek pred našim očima“, kaže kroz plač.

Prema podacima Ujedinjenih naroda, u potresu je poginulo najmanje 6.000 Sirijaca. Podaci nekih drugih organizacija bliži su brojci od 8.000, a nevladina organizacija Sirijska mreža za ljudska prava navodi da je poginulo 10.024 ljudi.

Povratak Asada

Službeni broj žrtava praktički je nemoguće utvrditi jer različite vlasti drže kontrolu nad različitim dijelovima zemlje. Nakon 13 godina građanskog rata, Sirija je podijeljena na područja koje kontrolira vlada predsednika Bashara el Asada, i to podršku Rusije i Irana, te one regije koje su pod kontrolom oporbenih skupina i milicija koje podržavaju Turska, Sjedinjene Države i drugi.

Ta politička fragmentacija pomogla je Asadu da se ponovo učvrsti na položaju. On je u prvim danima nakon potresa inzistirao na tome da svaka pomoć Siriji, uključujući i onu za područja pod kontrolom pobunjenika, mora ići preko Damaska, glavnog grada koji je pod kontrolom njegove vlade.

Pored toga, mnoge arapske nacije, pa čak i one koje su bile prekinule veze s Asadom, ponudile su pomoć nakon potresa. To je otvorilo put obnavljanju razgovora, a tri mjeseca kasnije, u svibnju 2023., Asad je ponovno primljen u Arapsku ligu. Ta skupina od 22 zemlje bila je suspendirala Siriju 2011. zbog obračuna režima s lokalnim stanovništvom.

Sve manje pomoći

Ipak, ni godinu dana nakon potresa, situacija u zemlji nije se popravila. „Sirija je i dalje u apsolutno katastrofalnoj situaciji", kaže za DW Julian Barnes-Dacey, direktor programa za Bliski istok i sjevernu Afriku berlinskog think-tanka Europsko vijeće za vanjske odnose. Umjesto bilo kakvog poboljšanja, kaže on, „Sirija je izašla iz fokusa međunarodne agende i vidimo da financiranje presušuje".

Hiba Zayadin, viša istraživačica odjela za Bliski istok i sjevernu Afriku u organizaciji Human Rights Watch, kaže: „Godinu dana kasnije, humanitarna i ekonomska kriza u Siriji su se pogoršale. Mnoge oštećene zgrade i dalje su u ruševinama, a sredstva UN-a se smanjuju i to u vrijeme kada se sve više ljudi gotovo u potpunosti oslanja na pomoć kako bi preživjeli", kaže ona za DW.

To vrijedi i za Abdula Razzaqa Khaleda Al-Saha, također iz Jindiresa. U potresu je izgubio deset članova svoje obitelji i kuću.

„Prije godinu dana pao sam ispod nule i ostao bez pomoći“, kaže on za DW u Jindiresu. „Nitko mi nije dao čak ni šator, pa sam morao posuditi novac i kupiti ga, a nitko mi do sada ni to nije nadoknadio."

Prema Svjetskom programu za hranu (WFP), Sirija je među deset zemalja svijeta s najvećim brojem gladnih, a oko 12,9 milijuna Sirijaca – što je više od pola stanovništva – pati od gladi. Usprkos tome, ta organizacija UN-a u siječnju je najavila da će okončati program pomoći u hrani za Siriju zbog „financijske krize".

„Većina Sirijaca sada je fokusirana na svakodnevno preživljavanje. A kolaps se nastavlja", kaže Barnes-Dacey.