Dogodilo se ono što se nikako nije smjelo dogoditi - najveća moguća katastrofa. Oko četvrt milijuna potpuno neredigiranih američkih diplomatskih depeša luta po internetu. Tajne službe i ostali ugnjetavački aparati u raznoraznim diktaturama trljaju ruke od zadovoljstva. Aktivisti za ljudska prava, informanti, osobe s kojima su razgovarali djelatnici veleposlanstava moraju strahovati za svoju sigurnost. "Prva tajna služba naroda", kako je Julian Assange nazvao WikiLeaks, stoji pred hrpom vlastitih krhotina jer je njezin glavni kapital proigran - povjerenje u povjerljivost i odgovorno baratanje s vrijednim podacima. WikiLeaks je doduše pokušao zaštiti svog direktnog informanta i do sada s opreznošću i pažnjom koordinirao objavljivanje diplomatskih depeša u suradnji s poznatim medijima. Ali onda su ljubomorne igre između egomana Assangea i napuhanka Davida Leigha iz britanskog Guardiana, kao i prijepor utemeljitelja WikiLeaksa s njegovim bivšim zamjenikom Danielom Domscheit-Bergom doveli do ovakvog razvoja događaja. Natezanja između ovih aktera nametnula su i pitanje: koliko uopće mogu biti pouzdane platforme ovakve vrste? Tehnički anonimnost "zviždača" može biti zagarantirana, ali očito ne i odgovoran odnos s dostavljenim materijalom, jer imena ljudi u njemu moraju zacrniti ljudi od krvi i mesa - sa svim svojim vrlinama, ali i manama.

No, tko u ovom "kiksu" WikiLeaksa vidi već smrt "zviždača", vara se. Kao prvo zato što je u eri interneta sve teže držati podatke u tajnosti. Koliko "tajni" mogu biti podaci kada pristup njima u vladinim mrežama ima 800.000 ljudi - kao što je to bio slučaj kod američkih diplomatskih depeša? Insajderi mogu neopaženo na svojim USB-stickovima izvući ogromnu količinu podataka iz sigurnosnog sektora. No, mreža je prije svega izložena (i podložna) napadima hakera. Upadi u baze podataka nisu više samo dnevni posao tajnih službi i gospodarskih špijuna. U međuvremenu je objavljivanje na internetu ukradenih podataka postao omiljeni sport skupina poput Anonymousa i Lulzeca. Osim toga, platformama koje objavljuju tajne podatke uvijek ostaje i ona klasična alternativa: kontakt s pouzdanim novinarom koji se bavi tom temom. Potpuna transparentnost koju je htio uvesti cyberski junak Assange je pretjerana. Samo po sebi je razumljivo da države moraju neke informacije držati u tajnosti. No za njihovu tajnost su odgovorne same te institucije  - svejedno radilo se o državnim, poslovnim ili bankovnim tajnama.

Autor: Mathias von Hein/ dd

Odg. ur.: Željka Telišman