"AufBruch", predstavlja jednu od posebnijih kazališnih kuća u Njemačkoj. Redatelji, producenti, kostimografi i dramaturzi dolaze iz visoko obrazovanih stručnih krugova, no glumačka postava se u potpunosti sastoji od osuđenih zatvorenika. U svojoj trinaestogodišnjoj povijesti ova kazališna kuća ( čije ime zapravo znači osvješćenje ili polazak, početak ), organizirala je predstave u nekoliko zatvora u Njemačkoj, kao i u inozemstvu, u zemljama poput Čilea i Rusije, no uvijek se rado vraća u jedan berlinski zatvor, mjesto gdje je cijela priča počela, u Tegel.

Tegel je najveći njemački zatvor najstrožih sigurnosnih mjera u kojemu je smješteno oko 1.500 zatvorenika. Ova ogromna, pomalo i jeziva betonska zgrada datira iz 19-tog stoljeća. Devet zatvorenika iz upravo ovog zatvora trenutno sudjeluje u izvedbi zadnjeg "AufBruchovog" djela, „open-air“ verziji Cervantesova klasika „Don Quijotea“, koja se prikazuje na improviziranoj zatvorskoj pozornici od metala i drva upotpunjenom ogromnom vjetrenjačom. Ove predstave su pod strogim nadzorom- publika mora ostaviti svoje novčanike, mobitele, ključeve, pa čak i žvakaće gume u sandučićima iza zatvorskih vrata. No, predstave ovog tipa ipak stvaraju jedinstveni most između aktivne društvene zajednice i onih koji su iz nje isključeni.

Putovima umjetnosti

Upravo je poveznica između vanjskog i zatvorskog svijeta tema središnja nedavnog Međunarodnog zatvorskog simpozija koji se održao na berlinskom Cervantes Institutu. „Zid u zatvoru očito služi kao zaštita protiv bijega zatvorenika“, komentira Ralph Adam, upravitelj tegelskog zatvora, te dodaje kako ovakva fizička barijera ipak stvara osjećaj mističnosti i tajanstvenosti, što je za kazalište iznimno bitno. „U Berlinu se razvila jedna liberalnija tendencija u našem kriminalnom sistemu“, rekao je Adam za Deutsche Welle. „Naravno mnogo toga ovisi o upravitelju zatvora. Ja osobno vjerujem da su kreativnost i poticanje ljudskog stvaralaštva izrazito bitni ako želite pozitivno utjecati na ljude. A upravo to je naš posao i naš cilj - pozitivan utjecaj", nadodao je.

Berlinska ministrica pravosuđa Gisela von der Aue objašnjava zašto gradske vlasti podržavaju ovaj i slične projekte: „ Želimo učiniti naš kazneni sistem transparentnijim i shvatljivijim. Nemamo što kriti. Pokušavamo približiti ideju i ciljeve kaznenog sistema našim građanima. Ovdje sjede ljudi koji su zalutali, a smatram de je kazalište jedan dobar način da im se pokaže ispravan put.“ No ipak postoje jasno određene granice. Iako je djelomično financiran od strane gradskog budžeta za kulturu, ovaj projekt u velikoj mjeri ovisi o privatnim donacijama.

Cervantesovo zatvorsko pero

Predstavnici zatvorskih kazališnih projekata iz Austrije, Rumunjske, Španjolske, Portugala, Čilea, Meksika, Argentine i Velike Britanije okupili su se na peterodnevnom simpoziju kako bi razmijenili ideje, iskustva i savjete. Možda je berlinski "AufBruch" upravo u čast izrazite španjolske inicijative na simpoziju odlučio postaviti predstavu o Don Quijoteu. Pisac Cervantes nekoliko je puta naime tijekom svog burnog života bio pritvoren. Neki teoretičari čak smatraju da je počeo rad na svoje remek djelu za vrijeme služenja kazne. "AufBruchov" dugogodišnji redatelj Peter Atanassow smatra da zatvor kao mjesto radnje predstave naglašava Don Quijoteovu mračnu komponentu.

„Ljudi ovdje sijede i čekaju i čekaju. Nekako moraju ubiti vrijeme, što čine upravo pomoću televizije, knjiga i droga“, rekao je Atanassow. „ Mi im dajemo uvid u ono što se događa kada netko poput Don Quijotea stvarno stupi u vanjski svijet. Netko tko sjedi godinama kod kuće, najednom se ustane i odluči da želi promijeniti svijet. To zvuči kao gotovo nemogući pothvat", objašnjava Atanassow.

Daske koje novi život znače

Glumci su također razvili poseban osjećaj povezanosti s likovima. U ovoj eksperimentalnoj izvedbi naime šest zatvorenika utjelovljuje protagoniste, svatko pritom nudi svoju viziju i interpretaciju.„ Mislim da mi je uloga Don Quijotea jako dobro legla“, rekao je Norman Bürger te dodao: „Borim se protiv zakona. Ne zakona samog po sebi, već protiv nepravednosti u zakonu, ja se prvenstveno zalažem za dobro. Zakon je taj koji ima vrhovnu moć, ja trenutno bilježim samo jedan mali uspješni pothvat, no ipak sam ponosan na sebe.“

Volker Ullmansmann vidi svoju ulogu u ovoj predstavi kao nastavak terapije za svladavanje bijesa. „Dajem cijelog sebe u ulogu koju igram. Takav sam. Primjerice kada vičem na brijača u predstavi, tako se otprilike ponašam i prema mojim kolegama u zatvoru kad se razljutim. A tek kad se potpuno razbjesnim..hmm to me već podsjeća na moj zločin“, priča ovaj zatvorenik. Ullmanov zadatak, kao i svih ostalih zatvorenika, je povući strogu crtu između privatne i poslovne domene. Jedno od najvažnijih pravila ove kazališne kuće je da osobni životi, kazne i zločini nemaju nikakav utjecaj na angažman u predstavi. Prave životne drame ostaju iza kulisa. Na pozornici se ovi zatvorenici stope sa svojim ulogama, a "AufBruch" im omogućava privremeni izlet u jedan drugi svijet, gradeći na taj način sponu između inače nespojive publike i glumaca.

Autor: Ben Knight / Lea Talijančić

Odg.ured: Željka Telišman