Grad Kielce na jugu Poljske prije 80 godina postao je poprište najtežeg pogroma u poljskoj poslijeratnoj povijesti. Samo 14 mjeseci nakon pobjede nad nacističkom Njemačkom i završetka rata, oko 40 židovskih preživjelih holokausta opljačkali su i brutalno ubili njihovi poljski susjedi.

Ujutro 4. srpnja 1946. ispred „židovske kuće” u ulici Planty 7 okupilo se razjareno mnoštvo. U toj su zgradi djelovale brojne židovske humanitarne organizacije. Dvokatnica je istodobno služila kao privremeni smještaj za oko 200 Židova koji su njemački teror preživjeli skrivajući se u Poljskoj ili u izbjeglištvu u Sovjetskom Savezu. Ti traumatizirani ljudi pokušavali su ponovno izgraditi život u Poljskoj ili skupiti snagu za iseljavanje u Palestinu.

„Smrt Židovima”, vikali su okupljeni ispred zgrade, a mnogi su bili naoružani kamenjem i palicama. Među mnoštvom se munjevito proširila glasina da su „Židovi ubili kršćansko dijete”. Policajci su dodatno raspirivali masu pričama o navodnoj otmici koju su počinili Židovi.

I vojnici su sudjelovali umjesto da štite

Vlasti su u ulicu Planty poslale vojnu postrojbu kako bi uspostavila red. No umjesto da zaštite opkoljene ljude, vojnici su otvorili vatru na prozore zgrade, prodrli u nju i ubili nekoliko židovskih stanara. Izvlačili su Židove iz kuće i predavali ih gomili na ulici koja ih je progonila i nasmrt tukla. Nekoliko osoba, među njima i žene, bačeno je s balkona.

„Vojnici su počeli pucati, ali ne na napadače nego na nas”, izjavio je poslije tijekom ispitivanja Chil Alpert koji je preživio pogrom. „Pucali su na naše prozore. U kući je vojska ubijala Židove. Najprije su pucali kroz vrata, a zatim su ušli unutra, pucali na ljude i bacali žrtve među gomilu gdje su ih dotukli.”

Čista laž jednog dječaka

Pokolj je započeo nakon izmišljene priče jednog dječaka. Devetogodišnji Henryk Błaszczyk otišao je prijateljima u selo pokraj Kielcea, a da o tome nije obavijestio roditelje. Oni su prijavili njegov nestanak. Kako bi izbjegao kaznu, nakon povratka je rekao da ga je neki Židov namamio u zamku i držao zatočenog u podrumu zajedno s drugom poljskom djecom.

Nakon što je njegov otac slučaj prijavio policiji, dječak je tijekom obilaska grada s policajcima pokazao na jednog Židova, stanara kuće u ulici Planty, kao navodnog krivca. Zatim je na „židovsku kuću” pokazao kao mjesto svojeg zatočeništva, iako ta zgrada nije ni imala podrum.

Drugi val nasilja

Nakon kratkog smirivanja situacije u ranim poslijepodnevnim satima izbio je drugi val pogroma. Antisemitski agitatori huškali su radnike najvećeg poduzeća u Kielceu, ljevaonice Ludwików. Nekoliko stotina radnika krenulo je prema kući u ulici Planty i pridružilo se progonu Židova.

Nasilje se postupno proširilo i na druge dijelove grada. Na željezničkom kolodvoru i u vlakovima napadani su Židovi. Tek su dodatne vojne snage koje su stigle tijekom poslijepodneva, zaustavile ubojstva. Preživjeli su potom prevezeni na sigurne lokacije.

Točan broj žrtava danas nije moguće utvrditi zbog nedostatka dokumentacije. Institut nacionalnog sjećanja (IPN) navodi da je ubijeno 37 Židova. Prema toj instituciji, poginula su i trojica katoličkih Poljaka, među njima i domar iz zgrade u ulici Planty 7 koji je pokušao zaštititi napadnute.

Muzej povijesti poljskih Židova POLIN u Varšavi navodi najmanje 40 židovskih žrtava i dvojicu ubijenih Poljaka. Oko 40 Židova također je ranjeno, neki od njih teško. Pogrom je potom izazvao val iseljavanja među prestravljenim Židovima. U mjesecima nakon zločina oko 100.000 Židova napustilo je Poljsku, a dio njih otišao je i u Zapadnu Njemačku.

Ne samo Kielce

Prema ocjenama poljskih povjesničara, pogrom u Kielceu nije bio usamljen slučaj. Antižidovski izgredi izbili su odmah nakon oslobođenja zemlje od njemačke okupacije, među ostalim i u Krakovu. Gotovo posvuda nasilje je pokretala legenda o navodnim ubojstvima kršćanske djece.

Povjesničar Julian Kwiek iz Krakova dokumentirao je oko 1100 slučajeva ubojstava Židova između 1944. i kraja 1947. godine. „Nasilje nad Židovima bilo je opća pojava”, piše Kwiek u svojoj knjizi „Ne želimo Židove među nama: oblici antisemitizma od 1944. do 1947. godine”.

Istraživačica holokausta Joanna Tokarska-Bakir smatra da je ponovno oživljavanje mita o ritualnim ubojstvima nakon rata bilo jedan od glavnih uzroka pogroma. No upozorava i na sporove oko vlasništva.

„Židovi su se vraćali i željeli natrag svoje kuće i stanove. To je izazvalo otpor novih poljskih stanara koji su ondje živjeli već tri godine i smatrali imovinu svojom”, rekla je povjesničarka na raspravi u muzeju POLIN 29. lipnja 2026.

Ako ne Nijemci, onda su Rusi "krivi”...

Državna vlast, koja je satima gubila nadzor nad događajima, pokušala je brzom sudskom procedurom ponovno uspostaviti kontrolu. Manje od tjedan dana nakon pogroma pred Vrhovni vojni sud izvedeno je 12 osoba. Devet optuženih osuđeno je na smrt i pogubljeno.

Sve do demokratskih promjena 1989. godine pogrom je ostao tabu tema. Komunistička cenzura sprječavala je objavljivanje radova i ozbiljnija istraživanja o tom događaju.

Institut nacionalnog sjećanja nije pronašao dokaze za raširenu tezu da su pogrom u Kielceu provocirale komunističke ili sovjetske tajne službe. Zbog toga je 2006. obustavio istragu. Istražitelji su zaključili da je najvjerojatniji uzrok pokolja bila spontana reakcija stanovništva potaknuta antisemitskim predrasudama.