U Bruxellesu baš nisu oduševljeni: nakon što se EU na samitu s Kinom jedva izborila za jedno tanko zajedničko priopćenje, kineski premijer Li Keqiang je otputovao u Dubrovnik da bi tamo otvorio samit 16+1.

Šefovi država i vlada iz Kine i zemalja srednje i sugoistočne Europe su tamo dva dana razgovarali o zajedničkim privrednim ugovorima – bez Bruxellesa. Kina nastoji da jugoistočna Europa u okviru „Novog puta svile" postane karika koja povezuje Kinu i tržišta Srednje Europe. Ova kineska inicijativa je posebno privlačna za zemlje zapadnog Balkana, čijoj lošoj infrastrukturi je potrebna obnova.

Na ovom samitu je zajednici pristupila i Grčka koja je dosad imala samo status promatrača, tako da je to sada postao format 17+1. U svibnju se, i pored protesta iz Bruxellesa, grupi priključila i Italija kao prva velika europska industrijska zemlja. Sada u inicijativi na ovaj ili onaj način sudjeluje ukupno 15 od 28 zemalja-članica EU, znači – većina.

Provokacija u stražnjem dvorištu

Za Bruxelles je samit 16+1 inicijative osnovane 2012. godine – provokacija u vlastitom stražnjem dvorištu. Dvanaest sudionika samita su zemlje EU-a, samo pet – zemlje koje nisu u EU. Bruxelles strahuje da si Peking novcem osigurava sljedbenike i da vrši opstrukciju zajedničkog istupanja EU-a. Premijer Li odgovara da Kina nema namjeru podijeliti EU. To Kina niti ne mora jer se to već se odavno dogodilo.

Prije svega zemlje koje se osjećaju kao Europljani druge klase danas na Kinu gledaju kao na bliskog partnera. Od 2007. je Kina u velike građevinske projekte u istočnoj Europi investirala više od 29 milijardi dolara. Od toga je najviše profitirala Srbija gdje je ukupan volumen tih investicija više od deset milijardi dolara. Slijedi Mađarska s nešto manje od četiri milijarde, pa Poljska s oko tri milijarde i Rumunjska s dvije i pol milijarde.

Kada Peking investira, europske pravne odredbe ga zanimaju samo kada postanu prepreka. A to se ne događa prečesto. Bruxelles se žali na štošta, na primjer, da su javni natječaji za kineske građevinske projekte netransparentni i da pogoduju korupciji. Kina pokušava prije svega angažirati vlastite radnike i tvrtke, umjesto da omogući da to čine predstavnici lokalne privrede.

Bruxelles smatra da bi veliki krediti gurnuli zemlje EU-a u dugove i ovisnost od Kine. A i da kineske firme ne vode računa o ekološkim standardima. Često se govori i o tome da bi Kina na isti način trebala otvoriti svoja tržišta za europska poduzeća. Peking je na sve to reagirao razvodnjenim izjavama o namjerama a samit EU-Kina održan početkom ovog mjeseca nije završen nikakvim obvezujućim dokumentima.

EU bez vlastitih alternativa

Bruxelles je zadovoljno govorio da je konačno našao oštriji ton za komunikaciju s Kinom, Peking je koristio nejedinstvo u EU i nalazio rupe u vidu sklapanja bilateralnih sporazuma s pojedinim europskim vladama i okretanju njih samih jednih protiv drugih. Tako je Hrvatska potpisala izjavu o namjerama o suradnji s tvrtkom Huavei i da se zajedno sa Kinom investira u područje umjetne inteligencije i postavljanje mreže 5G. Poljska je protiv sudjelovanja Kine u postavljanju mreže 5G. Mađarska želi surađivati s Kinom, Češka i Rumunjska se još nisu odlučile. EU ne može da ponuditi vlastite  alternative jer je na međunarodnom planu zaostala kada je riječ o istraživanju i razvoju.

Bruxelles je doduše pokrenuo vlastite inicijative kao što je Digitalni samit zapadnog Balkana, no najveći pregovarački uspjeh na posljednjem sastanku početkom travnja je bio dogovor da šest zemalja zapadnog Balkana: Albanija, Bosna i Hercegovina, Kosovo, Crna Gora, Sjeverna Makedonija i Srbija ukinu međusobno plaćanje roaminga do 2021. godine.

Peking u istočnoj Evropi ulaže više novca i za to postavlja manje uvjeta. Kinezi nas tuku našim vlastitim oružjem. Zar im nismo uvijek govorili koliko nam je važna tržišna utakmica? Kada bi sada Bruxelles zabranio siromašnijim zemljama Europe suradnju s Kinom, to bi na mnoge vlade djelovalo kao da im EU kvari budućnost. Uz to: Peking ima čak i viziju te budućnosti i planira u skladu sa njom.

Iako će se mnogi projekti „Novog puta svile" isplatiti tek za 50 ili više godina, rezultati pekinških investicija su već vidljivi u mnogim zemljama istočne Evrope, gdje nastaju mostovi, ceste, kulturni centri, a tvornice koje su dugo trunule sada se kompletno renoviraju. A to stvara atmosferu ulaska u novo doba. Vizija ujedinjene Europe je nekada imala sličnu pokretačku snagu, ali je realnost pregazila; ta vizija je paralizirana birokracijom i prenemaganjem pojedinih zemalja kao što je Velika Britanija. Peking ima veliku strategiju. Bruxelles se nekako provlači.