Slike uništenih vozila, zapaljenih trgovina, dojave o pucnjavi na demonstrante, oprečni navodi o broju žrtava...ono što je počelo kao mirni prosvjed protiv kineskih vlastodržaca u Tibetu, eskaliralo je nakon brutalne akcije kineskih snaga sigurnosti. Tibet je poprište orgije nasilja i protu-nasilja. Odjednom je "krov svijeta" ponovno u središtu zanimanja svjetske javnosti. Ono čega se Peking ponajviše pribojavao postaje stvarnost za kinesku vlast: Olimpijske igre se dovode u vezu sa zahtijevima za poštivanjem ljudskih prava! Idila! Po svaku cijenu! Ne samo da je sve u vezi s Olimpijadom trebalo biti lijepo...sve je trebalo biti lijepo po svaku cijenu! Napore koje su Kinezi uložili u organizaciju Olimpijskih igara u Pekingu jedino je nadmašilo novostečeno kinesko samopouzdanje. Kina se nakon tri desetljeća neviđenog gospodarskog rasta u Pekingu željela predstaviti konačno kao moderna država, kao jedna od najvećih sila na svijetu. No, odjednom se više nitko ne zanima za spektakularne stadione, za dojmljive kulise pred kojima se za koji mjesec trebalo "odigrati" uprizorenje harmoničnog suživota mnogoljudne kineske obitelji. Demonstranti u tradicionalnim crvenim nošnjama Kinu su odjednom počeli prikazivati u drugom svjetlu: to je Kina koja brutalno gazi svaki otpor, pa taman on bio i miran. Slike masa koje pale dućane i šire nasilje po tibetanskim ulicama ovih dana pratimo u šoku. Eskalacija nasilja je rezultat paranoidnog progona onih koji imaju drugačije mišljenje. Britalna akcija vlastodržaca protiv mirnih demonstracija tibetanskih redovnika je bila kap koja je prelila čašu. Gnjev se dugo vremena sakupljao u tom dijelu svijetu i odjednom je eksplodirao u obliku nasilja protiv omrznutih došljaka iz Kine.

Egzotični Disneyland Pekinško čelništvo uporno nabraja sve uspkehe u gospodarskoj obnovi Tibeta. Stopa rasta je impresivna. No, Tibetanci ne profitiraju od gospodarskoh rasta. Oni su degradirani u statiste u jednom egzotičnom Disneylandu, u pitoreskne nosače šarenih kostima, samo za oči turista. Naravno da je središnja vlast poduzela mnogo toga kako bi popravila uvjete života u Tibetu. Oni, to se mora iskreno reći, nisu bili osobito ružičasti za vrijeme vladavine Dalaj Lame i njegovih prethodnika, odnosni ne onako dobri kako ih si Zapad rado zamišlja u svojim romantičnim predodžbama. Zato Peking nikako ne može shvatiti zašto Tibetanci ne pokazuju zahvalnost. Istina je jednostavna: Tibetanci nisu dragovoljni izabrali kinesku vlast. Njih nitko nije pitao, i njih ni danas nitko ništa ne pita. Najmoćnija osoba u Tibetu je partijski sekretar. Dosada je to uvijek bio Kinez. Na tom je položaju svojedobno bio i Hu Jintao, kojem je proteklog vikenda Nacionalni narodni kongres produžio predsjednički mandat za sljedećih pet godina. 1989. godine je upravo sadašnji kineski državni predsjednik bio odgovoran za krvavo gušenje posljednjeg vala protesta u Tibetu. Bojkotirati Igre ili ne? Peking danas ipak ne može ugušiti demonstracije na tako bezobziran način kao 1989. Danas posvuda postoje mobilni telefoni s kamerama, puno više ljudi putuje u Tibet...to so sve potencijalni svjedoci. Vlada će unatoč tome svim silama pokušati spriječiti izbijanje požara, a to znači i uporabom nasilja. Bojkot Olimpijskih igara bi bio pogrešan znak, čak je i Dalaj Lama protiv te ideje. Unatoč svim naporima koje je Peking poduzeo da se Igre ne dovedu u vezu s poštivanjem ljudskih prava, ta je veza stvarnost: Igre su dovedene u vezu sa stanjem (kineskog) poštivanja ljudskih prava. Taj bi se instrument trebao sada i (is)korisititi.