Hans Elmar Remberg, kao što mu i pristoji po funkciji podpredsjednika njemačkog Ureda za zaštitu ustavnog poretka, trudi se biti oprezan u izjavama: industrijskom špijunažom se bave konačno svi - i sa Zapada i sa Istoka, a što se više surađuje, više se i špijunira. Kada je riječ o zemljama sa kojima Njemačka poslovno veoma tijesno surađuje ali koje ipak u mnogim sektorima nisu na istoj razini kao njemačke tvrtke, onda je logično i očekivati da će na sve načine pokušati doći do tehnoloških rješenja do kojih su došli njemački proizvođači. Na prvom mjestu među tim zemljama su Rusija i Kina, ali dok Rusija još uvijek više vjeruje klasičnim metodama špijunaže - uvesti svog čovjeka u neku tvrtku, Kinezi pokušavaju prije svega doći do podataka prodorima u računalske sustave. Utoliko nisu toliko pogođeni veliki njemački koncerni koji imaju novca za posebni odio za sigurnost računalskih mreža, koliko mala i srednja poduzeća gdje se na primjer, nerjetko i povjerljivi poslovni razgovori vode putem internet-telefonije. Sa druge strane, Ured za zaštitu ustavnog poretka je primjetio kako su "hackeri" iz Kine sve obrazovaniji, sustavniji i kako raspolažu sve većim znanjem o kodiranju podataka. Oliver Winzenried, direktor "Wibu", tvrtke koje se se i bavi sigurnošću na internetu, je povodom jednog međunarodnog natječaja za hackere sam postavio jednu internet-stranicu koju je trebalo "provaliti": od "napadača" njih 1000 svakog dana je sjedilo za računalima negdje u Kini.

Moguću štetu je teško i procijeniti

Kolika je šteta njemačkim poduzećima doista učinjena ili bi mogla nastati, teško je i procijeniti: do sada jedina studija iz godine 2004 govori o 50 milijardi eura. Sa druge strane, špijuniranje tek veoma rijetko završi nekakvim ozbiljnijim posljedicama za počinioce: Ured za zaštitu ustavnog poretka doduše registrira eventualne napade, ali nije obavezno podnjeti krvivičnu prijavu državnom tužilaštvu. Tvrtke često niti ne znaju kako su bile metom napada putem računala, a ako i znaju, gotovo nikad ne prijavljuju takve slučajeve. Konačno, posljednji slučaj industrijske špijunaže koji je i dospio pred sud je zabilježen prije šest godina: tada je iza špijunaže stajala Rusija. Ali čak i u takvim slučajevima čitava priča obično završi diplomatskim prosvjedima i zahtjevima za "poštivanje intelektualnog vlasništva" - i ništa drugo.

Usprkos tome, bilo bi krivo uspjehe kineskog gospodarstva svesti samo na industrijsku špijunažu. Jer nedavno je obavljen veoma zanimljiv podatak: dok su decenijama zapadne zemlje uvjerljivo vodile po broju patenata i zaštićenih rješenja, znanstvenici i inženjeri Južne Koreje i Kine grabe sve većim koracima: samo Kina je Svjetskoj organizaciji za zaštitu intelektualnog vlasništva prošle godine prijavila preko 3900 rješenja, 56,8% više nego u godini prije toga. Dakako da je Kina još daleko iza Sjedinjenih Država sa oko 50.000 patenata, Japana sa 27.000 ili Njemačke sa 17.000 ali se ipak uspela već na osmo mjesto na ljestvici zemalja izumitelja. Utoliko je već pretekla dvije zapadne zemlje sa itekako dugom tradicijom industrije i inovatora: Švedsku i Švicarsku.