Tek u drugom pokušaju je Kina uspjela: koncem 2015. je MMF prihvatio zahtjev Pekinga da i njezin juan - odnosno renminbi bude uvršten u košaricu valuta koja služi kao obračunska jedinica u toj međunarodnoj financijskoj instituciji, takozvani SDR - Special Drawing Rights (u Hrvatskoj se to prilično nespretno obično prevodi kao "posebna prava vučenja").

Ona je u MMF-u uvedena kao "rezervna" obračunska jedinica još 1969. makar je njezino značenje postalo dominantno tek kad je 1972. zlato prestalo biti temeljna vrijednost. Isprva je ta košarica valuta sadržavala američki dolar, njemačku marku, francuski franak, britansku funtu i japanski jen i udio pojedinih valuta oslikavao je i gospodarsku važnost tih zemalja i učešće te valute na svjetskom tržištu. Utoliko je američki dolar bio i ostao glavna valuta u SDR-u i ovo je prva promjena strukture od osnutka te obračunske jedinice.

Razlog da MMF isprva nije želio kinesku valutu u svojoj obračunskoj košarici jest da su SAD i ostale zemlje ustrajale da Kina konačno prestane "umjetno" održavati juan na (niskoj) razini koja će onda pogodovati kineskom izvozu. To je zapravo i dalje tako: "Ostale četiri valute, dakle dolar, euro jen i funta međusobno mijenjaju vrijednost obzirom na tržište. Tamo nema nikakvih državnih intervencija kod mjenjačkog tečaja", objašnjava Rolf Langhammer iz Instituta za svjetsko gospodarstvo u Kielu. Kina je možda malčice "popustila uzde" svojoj valuti, ali još uvijek pomno pazi da njezin mjenjački tečaj ostane u strogo određenim okvirima i nadzire promet kapitala iz te zemlje.

Ali onda je tu drugi čimbenik koji vodi valutu neke zemlje u tu košaricu svjetske financijske institucije: njezina gospodarska važnost. A to je argument koji je, usprkos ograničenoj konvertibilnosti, na koncu ipak doveo juan u SDR: "To oslikava realnost gospodarstva i sve veće značenje Kine. To je i neka vrsta ohrabrenja Kini da i dalje radi na tome da svoju valutu oslobodi državnog nadzora", objašnjava pak Henning Vöpel iz Hamburškog ekonomskog instituta HWWI.

Kina se (ipak) otvara svijetu

Makar je Peking tradicionalno odbijao sve optužbe o državnim intervencijama kako bi održao kinesku robu povoljnom na svjetskom tržištu, zapravo je i Kinezima jasno kako ne mogu samo tiskarskim strojevima juana i gomilanjem već ionako golemih deviznih zaliha upravljati svojim gospodarstvom. Prvi koraci otvaranja su već odavno učinjeni: juan je već glavna valuta razmjene s Kinom u prostoru Azije, brzo rastu i kineska ulaganja u inozemstvu, baš kao i promet vrijednosnica izražen u kineskim juanima - makar neka od njih nose i ljupka imena poput "Dim sum dionice" (iako to nema nikakve veze s popularnim kineskim jelom) ili "Panda obveznice".

Ovo uvrštenje kineske valute među "velike" je utoliko i nagrada za napore koji su već učinjeni. A udio koji sad kineski juan ima u obračunskoj jedinici MMF-a jasno pokazuje i sve veće značenje koje ima i Azija i osobito Kina. Jer u prvim danima, vrijednost SDR-a je "držalo" 42% američkog dolara, 19% njemačke marke i po 13% francuskog franka, japanskog jena i britanske funte. Odnosi su se mijenjali i do ove promjene je dolar činio 41,9%, euro 37,4%, japanski jen 9,4%, funta 11,3%.

S kineskim juanom kojem je dodijeljeno 10,92% vrijednosti, prije svega je izgubio euro: dolar je ostao dominantan sa 41,73%, ali euro je pao na samo 30,93%. Jen sada ima učešće od 8,33%, a funta od 8,09%. Njemački ekonomski stručnjaci tu jedino mogu konstatirati da to odražava pad utjecaja eura i u međunarodnom platnom prometu i gospodarskog značenja EU-a u trgovinskoj razmjeni. Ali upravo zbog poteškoća kroz koje prolazi Europa, Vöpel misli da to čak može pomoći euru da "se sredi": "Euro, kao druga po važnosti valuta u međunarodnoj razmjeni, je u veoma kritičnom stanju. Sad imamo i treću valutu koja je oduzela pritisak koji je vladao prema euru."

Hoćemo li sada svi računati u juanima?

Ta obračunska jedinica MMF-a, Svjetske banke i drugih međunarodnih financijskih institucija se ne koristi samo u obračunima u transakcijama, nego je i mjerilo deviznih pričuva kojima raspolaže pojedina zemlja. Juan će ovako svakako dobiti na većoj važnosti u međunarodnom financijskom svijetu, ali to nipošto ne znači da će sad itko morati puniti svoju državnu blagajnu i novčanicama sa slikama (još uvijek) Mao Ce-tunga.

Tim više što i tu opet dolazimo do problema pune konvertibilnosti, dakle vrijednosti koju neka valuta ima na svjetskom tržištu. A taj posljednji korak juanu još nedostaje. I on sam je tek utemeljen zapravo na deviznoj pričuvi: "Kad se netko odluči za neku valutu da mu bude ulog, onda se možda rado želi osigurati protiv oscilacija vrijednosti te valute prema drugim valutama. A to kod valute kao što je juan nije moguće, jer on u svojoj strukturi ima upravo američki dolar kao najvažniju valutu", objašnjava Langhammer.

Kad će onda kineska valuta doista postati samostalna - i izložena svim olujama svjetskog tržišta? Njemački ekonomist Vöpel je siguran da je to u dugoročnom interesu Kine jer njoj više nije u interesu izvoziti baš po svaku cijenu: "Kina radi na tome da promijeni strukturu svoga gospodarskog rasta, da prekine takav izvoz i da se okrene potrošnji vlastitog stanovništva. Utoliko će i povećanje vrijednosti juana (i njegova puna konvertibilnost) pomoći tom novom gospodarskom modelu." Ali kad će to točno biti? Njemački ekonomisti su uvjereni da Peking i to mjeri "kineskim vremenom" gdje koje desetljeće ne igra nikakvu ulogu: misle da će to biti za desetak, petnaest godina.