„Bilo je jako zabavno voziti bicikl u Stuttgartu i u Alpama; pod vedrim nebom, u predivnoj prirodi. Jednostavno fantastično!“, priča Miao Lilongs sa sjajem u očima. Ovaj 32-godišnji Kinez već je po drugi put došao u Europu. Ovdje uživa u svježem zraku i u atmosferi europskih gradova. On si ovakvo putovanje može i priuštiti – baš i mnogi drugi Kinezi. Naime, prema navodima Kineskog nacionalnog turističkog ureda, 2013. godine je oko 97 milijuna Kineza putovalo u inozemstvo. To je za oko 14 milijuna više nego godinu dana ranije. Spomenuti Ured prognozira kako bi tijekom ove godine se ova brojka mogla popeti i na više od 100 milijuna.

Sve više Kineza putuje individualno, bez grupe

U Kini se Miao koristi automobilom. Vožnja bicikla je tek njegov hobi kojim se bavi kada je na putovanju, na odmoru. „Obzirom da znam nešto engleskog, u pravilu se na putovanjima dosta dobro snalazim…osim kada moram naručiti jelo. Ponekad niti nakon ručka još uvijek ne znam što sam to zapravo pojeo“, kaže Miao s osmjehom i dodaje da to međutim nije nimalo strašno – naprotiv, ovako ima osjećaj da na autentičan način putuje i upoznaje zemlju i običaje.

„Jezične barijere su prilikom putovanja po Europi još uvijek najveći problem. Zato većina Kineza najradije putuje u grupi, s vodičem“, kaže Jiang Jiji, voditelj odjela za međunarodni turizam na Kineskoj turističkoj akademiji, jedne od znanstvenih institucija turističkog ureda. No, kako kaže, i ovaj trend se ipak polako mijenja. „Sve više Kineza pokušavaju sami organizirati neko putovanje. Iskustva s drugima izmjenjuju preko društvenih mreža i to im jako pomaže. Osim toga, u međuvremenu postoje već i jako dobri programi prevođenja za pametne telefone pa niti jezik više nije toliki problem“, kaže Jiji.

„Necivilizirani upadaju u oči“

Kineski turisti u Europi međutim nisu na baš dobrom glasu. Oni vrijede kao jako glasni i prilično nepristojni. Uobičajeni sliku neciviliziranog kineskog turista koji pljuje po cesti ili u restoranu dovikuje konobaru, kineska vlada u posljednje vrijeme nastoji promijeniti. Tako je primjerice u listopadu prošle godine na snagu stupio prvi turistički zakon u Kini. On se odnosi na Kineze koji putuju u inozemstvo. „Grupe kineskih turista koje se sastoje od 30 do 40 osoba su prevelike. I ukoliko tada još svi glasno govore i galame, tada posebno upadaju u oči“, kaže Wolfgang Georg Arlt, voditelj Instituta za istraživanje turizma u inozemstvu koje se, između ostalog, bavi i proučavanjem ponašanja kineskih turista. „No, s druge strane, u Europu dolazi sve više manjih grupa ili osoba koje putuju same. To su uglavnom iskusni putnici i vjerojatno kao takvi ne upadaju u oči i ne doživljava ih se kao Kineze“, dodaje Artl.

Doživljaji umjesto obilaska spomenika i povijesnih mjesta

A što Kineze najviše zanima u Europi? I ovdje se trend mijenja posljednjih godina. Dok su ranije najradije obilazili kulturne i ine spomenike, oni sada prvenstveno žele doživjeti što je više moguće toga. Žele se skijati, posjetiti utakmicu njemačke prve nogometne lige ili pak – provozati se njemačkim autocestama. „Vožnja automobilom je za mnoge Kineze još uvijek najveći doživljaj. Ovdje nema ograničenja brzine i ovdje mogu isprobati vrhunska vozila BMW-a ili Mercedesa“, kaže Artl. On dodaje kako Kinezi u Europu zapravo ne dolaze kako bi se odmorili već su u potrazi za, njima „egzotičnim“, doživljajima. „Fotografijama s Eifelovog tornja iz Pariza kod kuće već odavno ne mogu nikog fascinirati, no ako se vrate i ispričaju kako su posjetili tečaj kuhanja ili plesa svi će biti oduševljeni. To su stvari koje im u domovini donose ugled. No, ove aktivnosti ne smiju trajati predugo“, naglašava Artl.

Putujući novčanici

Naime, Kinezi najčešće nemaju mnogo vremena za putovanja. No, utoliko više imaju novca kojeg u tih nekoliko dana mogu potrošiti. Već 2012. godine su upravo Kinezi srušili Nijemce s prijestolja prvaka svjetskih putnika. Prema navodim kineskih turističkih ureda, oni u inozemstvu, na putovanjima potroše oko 102 milijuna dolara godišnje, što je za oko 20 posto više nego što to učine Nijemci. Stoga i ne čudi njihov nadimak – „putujućih novčanika“.

Pri tome, oni troše bez obzira kakvu vrstu putovanja su odabrali. Čak i Miao koji odmor provodi na biciklu i u prirodi, prije nego se vrati kući odlazi u shopping. „Ja zapravo ne kupujem baš rado, no kada sam na putu moram masu toga donijeti prijateljima i rodbini“, kaže on. Zbog visokih poreza u Kini je primjerice odjeća poznatih tvrtki puno skuplja nego u Europi. Prosječni kineski turist je 2012. godine u Njemačkoj, potrošio oko 458 eura dnevno – tako barem navodi Njemačka centrala za turizam u Frankfurtu na Majni.

U tom smislu i ne čude pojave posebnih kineskih prodavača u robnim kućama kao što je berlinski KaDeWe ili pak specijalizirani vodiči za trgovine u velikim zračnim lukama koji kineskim turistima olakšavaju kupovinu. „No, u usporedbi s Australijom ili Maledivama, Europa je relativno kasno počela više pozornosti obraćati kineskim gostima. Njihove potrebe i želje se mijenjaju iz godine u godinu i turistička europska branša mora isto tako što prije shvatiti da više ne postoje klasični kineski turisti…“, zaključuje Arlt.