Ur Adjamani iranskog je porijekla i srednju stručnu spremu završio je još prije dvije godine. Od tada je u potrazi za radnim mjestom, no, kako sam kaže – uzalud. „Sve sam pokušao; poslao sam nebrojeno mnogo prijava no do sada još nikada nisam bio čak ni pozvan na razgovor. Siguran sam da razlog leži u mojem imenu i prezimenu – migrante u Njemačkoj očito žele samo rijetki zaposliti“, kaže ovaj mladić.

Ovakvih kao što je on u Njemačkoj ima mnogo. Razlog koji on navodi u međuvremenu potvrđuju i neka najnovija istraživanja; primjerice, Institut za istraživanje budućnosti rada objavio je nedavno najnovije podatke koji pokazuju da će, ukoliko se na neki natječaj prijave dvije osobe s jednakim ili podjednakim stupnjem obrazovanja ili ocjena, priliku za razgovor u većini slučajeva dobiti onaj s njemačkim imenom i prezimenom. Ovisno o zanimanjima, prema istraživanju ovog Instituta, mladi s primjerice turskom migrantskim zaleđem će na osobni razgovor biti pozvani između 14 do 24 posto rijeđe od njihovih njemačkih kolega.

Rasizam i diskriminacija

Situacija kada su posrijedi prijave za radno mjesto koje traži visoki, akademski stupanj obrazovanja također nije puno drugačija. Meksikanka Ala Lokvad u Berlinu je završila studij komunikologije i trenutno je apsolventica na studiju umjetnosti u istom gradu. I njezina iskustva su gotovo identična; iako je do sada objavila već nebrojeno mnogo tekstova i članaka u raznim njemačkim i svjetskim časopisima i napisala nekolicinu predgovora kataloga za razne izložbe kao i niz likovnih kritika, do sada još nije pozvana niti na jedan jedini razgovor za neko stalno radno mjesto. „Moja potraga za poslom traje već godinama a glavni argument zašto me uopće nitko čak niti ne uzima u obzir je da njemački nije moj materinji jezik – to su čisti rasizam i diskriminacija“, kaže Lokvad.

Potrebne su nam različitosti

U tom smislu, kako bi upravo migrantima pomogli, odnosno, omogućili im da na slobodnom radnom tržištu dobiju jednake šanse kao i Nijemci Savezni ured za borbu protiv diskriminacije pokrenuo je jedan novi projekt. Riječ je o anonimnom načinu prijavljivanja – sudionici projekta u svoje životopise neće upisivati svoja imena, prezimena, adrese stanovanja (ovaj podatak naravno vrlo često također igra odlučujuću ulogu ukoliko je posrijedi primjerice određeni dio Berlina ili Kölna za koji se zna da tamo gotovo isključivo žive stranci, odnosno, migranti ) kao ni svoju životnu dob.

No, hoće li ovakav način prijavljivanja stvarno omogućiti osobama koje se ne zovu Heinz ili Klaus već možda Hamed ili Mujo da ih poslodavac pozove na razgovor? I ukoliko ih netko i pozove, najkasnije tada će se na licu mjesta ionako „otkriti“ o kome je riječ – znači, kakvog smisla uopće ovakav način prijavljivanja može imati? Voditeljica ovog Ureda Christine Lüders kaže da u svakom slučaju vrijedi pokušati. „Našoj su zemlji potrebne različitosti, treba ih poticati i koristiti njihove prednosti. Bilo bi šteta ako ne bismo ništa pokušali u uklanjanju diskriminacija i neravnopravnosti“, tvrdi ona i dodaje da u Njemačkoj svi moraju dobiti jednaku šansu kada je u pitanju neko radno mjesto.

Na projektu sudjeluje i L'Oreal

S druge strane, i ona sama je svjesna činjenice da ukoliko neki poslodavac jednostavno ne želi zaposliti nekog migranta, da to on zasigurno neće niti učiniti – s anonimnim načinom prijavljivanja ili bez njega. Lüders, međutim, tvrdi da je ovo gotovo jedini način da doista svi dobiju jednake šanse i da jednako konkuriraju za neki posao, te da je ovo ujedno i prilika za eventualno uklanjanje predrasuda prema strancima.

Na ovom prvom i jedinstvenom projektu ovakve vrste u Njemačkoj sudjelovat će pet poduzeća. Ona će tijekom godinu dana primati isključivo anonimne prijave. Jedan od sudionika ovog „eksperimenta“ koji započinje u Berlinu a uskoro bi se trebao proširiti i na neke druge savezne zemlje je i kozmetički koncern L'Oreal. Kako kažu u ovoj firmi, na sličnim projektima su već sudjelovali u Francuskoj i imali su samo pozitivna iskustva.

No, hoće li anonimnost doista nešto promjeniti, to će se tek vidjeti. Meksikanka Ala Lokvad ne vjeruje puno u neke promjene, jer kako kaže – „bez obzira što nigdje ne stoji ime i prezime i adresa, mjesto obrazovanja primjerice se mora upisati, tako da se zapravo cijela priča oko anonimnosti i ravnopravnosti se može zaboraviti u trenutku kada netko uoči da je školovanje završeno u Turskoj ili Iraku a ne u Njemačkoj“.

Autor: wdr, agencije / Željka Telišman

Odg.ur.: D. Dragojević