Gospodine predsjedniče, zemlje regije trenutna su žarišta međunarodne politike. Kakav će prema Vašem sudu biti rasplet kosovske krize?

«Teško je reći u kojem roku uopće može biti riješena kosovska kriza. Sada je sasvim jasno da je problem teško riješiti sporazumom. Naime, kosovski Albanci žele samostalnost odmah. Današnje stanje na Kosovu je rezultat desetljećima pogrešne politike Srbije. Na drugoj strani imate Srbiju koja na kosovskom mitu danas gradi realnu politiku. A to je jednostavno neizvodivo. I u sukobu racionalnog i iracionalnog teško je doći do kompromisa. Zbog toga međunarodna zajednica mora biti do kraja umiješana i pomoći da se sve svede u realne okvire i da se vidi što i na koji način poduzeti. Jasno je da je Kosovo bilo konstitutivni element jugoslavenske federacije. Jugoslavenske federacije nema i sada treba riješiti status. Istina je da je Kosovo bilo vezano i uz Srbiju. Zato je i Srbija pozvana da pomogne u rješavanju tog statusa. Srbija nema kapaciteta da bi uspostavila vlast na Kosovu, ali nema kapaciteta ni da nastavi pregovore. Prema tome, rješenje se mora naći sada.»

Kojem rješenju se priklanja Hrvatska?

«Ja sam predlagao, a u Hrvatskoj ima i dosta podrške za model koji je primijenila zapadna Njemačka, kada je svijet priznao istočnu Njemačku. Svijet je priznao i jednu i drugu Njemačku, a zapadna Njemačka je rekla ‹u redu, ali istočna Njemačka za nas nikada neće biti inozemwstvo›. I to je trajalo sve do konačnog ujedinjenja. Dakle nisu imale odnose kao dvije suverene države na nivou ambasadora, nego su uspostavile odnose na razini stalnih predstavnika vlada, tako da se moglo komunicirati, ali nije došlo do međusobnog priznanja. Predlažem da se takav model pokuša naći i u odnosima Srbije i Kosova. Time bi, što se regije tiče, za nas sve bilo znatno lakše, bilo bi lakše i za Srbiju, bilo bi lakše i za Kosovo.»

Time iplicirate neovisnost Kosova.

«Da, svakako. Kosovari ni na što drugo ne pristaju. A dubok je problem i položaj Srba na Kosovu. Vlasti u Beogradu ne dozvoljavaju Srbima na Kosovu da se uključe u politički život, da glasuju, da uđu u institucije na Kosovu... To Beograd njima jednostavno ne dozvoljava. Zašto? Zato što na kosovskim Srbima beogradska vlast skuplja glasove u Srbiji. Ali time ništa ne rješavaju za Srbe na Kosovu. Ono što bi svijet morao učiniti jest da privoli Beograd odnosno Koštunicu da pozove Srbe na Kosovu da se uključe u politički i društveni život na Kosovu, da sudjeluju u izborima, da uđu u institucije, da sami kreiraju regulativu koja će se primjenjivati i na njih i na Albance... U tome je rješenje, a ne u blokadi kosovskih Srba koji ne mogu postati subjekt politike na Kosovu, nego su objekt tuđih interesa.»

Hoće li Hrvatska priznati Kosovo, ako dođe do jednostranog proglašenja neovisnosti?

«Hrvatska će prihvatiti ono što bude prihvatila većina zemalja Europske unije, jer mi želimo postati članica EU-a.»

Računate li u tom trenutku s daljnjom destabilizacijom regije?

«Ne, to neće dovesti do destabilizacije, osim možda na kraći rok, dok se stvari ne iskristaliziraju. Ali u principu to će dovršiti arhitekturu našeg prostora i time ćemo u stvari stabilizirati odnose na prostoru bivše Jugoslavije.»

Znači li to da je neopravdana bojazan da bi se i Republika Srpska mogla odcijepiti od Bosne i Hercegovine, ako Kosovo napusti Srbiju?

«Velika je razlika između Kosova i Republike Srpske u Bosni i Hercegovini. Kosovo je bilo za vrijeme turske vladavine sandžakat, ono je uvijek bilo posebni entitet, ono je u Jugoslaviji imalo autonomiju s velikim ovlastima – istim ovlastima koje su imale i republike, osim što se nije zvalo republika. Dakle, Kosovo je nešto što u povijesnom smislu ima pravo na svoju osobnost pa, ako hoćete, i pravo na određenu autonomnost i samostalnost. Republika Srpska je, pak, nastala u ratu etničkim čišćenjem, jer su s prostora današnjeg RS-a izbačeni svi Hrvati i svi Bošnjaci. Na prste praktički možemo nabrojiti koliko se Hrvata i Bošnjaka vratilo u RS. Autori RS-a sjede u Haagu ili čekaju na suđenje za ratne zločine u Haagu. Njihov uradak egzistira. RS nikada nije bio nikakva autonomija niti je itko imao nekakav autonomni položaj u BiH. BiH je isto tako za vrijeme bosanskih kraljeva bila samostalno kraljevstvo, u doba turske vlasti i za vrijeme Austrije bila je poseban entitet, za vrijeme Jugoslavije bila je posebna republika. A onda nastupa Miloševićeva agresivna politika koja genocidom i ratnim zločinom čisti čitav jedan prostor i nastaje RS. Jasno je da to ne može opstati zauvijek i BiH mora pronaći snage da se nadogradi sporazum iz Daytona koji je zaustavio rat, ali moramo dobiti mehanizme koji će omogućiti državi BiH da funkcionira.»

Gdje, prema Vašem mišljenju, leži ključ rješenja aktualne krize u BiH: u rukama jamaca Dejtonskog sporazuma, u rukama Visokog predstavnika međunarodne zajednice u BiH Miroslava Lajčaka, UN-a, Bruxellesa ili Beograda?

«Beograda. – A djelomično i Rusije. Beograd zbog toga, jer odande još nikada nije poslana poruka Srbima u Bosni i Hercegovini da su oni građani BiH, da svoju politiku moraju kreirati u BiH, da je njihov glavni grad Sarajevo, a ne Beograd, i da nema rezervne domovine – samo je jedna, a to je BiH. To nismo čuli iz Beograda. Isto tako nismo čuli iz Beograda da kažu: Srbi na Kosovu, vi ste građani Kosova, vi morate sudjelovati u kreiranju regulative na Kosovu – bilo ono autonomija ili samostalna država, ali u svakom slučaju vi morate u tome sudjelovati. Čuli smo obratno – da ne sudjeluju. Zato kažem da je ključ u Beogradu. A Rusija je zaprijetila vetom na neovisnost Kosova. Sigurno da to dovodi Vijeće sigurnosti u neizlaznu situaciju. Zašto to Rusija radi? Možda zbog toga što ne razumije probleme na prostoru bivše Jugoslavije, jer je Kosovo bilo konstitutivni element federacije, za razliku od ruskih autonomija koje su bile konstitutivni element njihovih republika, a ne SSSR-a. Možda se djelomično radi o nepoznavanju suštine problema ili se traže ustupci na nekoj drugoj strani. Možda je to – ja samo nagađam – i pitanje proturaketnog štita u istočnoj Europi, pa onda svatko ima neku kartu u džepu kojom igra.»

Bi li se kosovska i BiH kriza negativno mogla odraziti i na Hrvatsku?

«Nama sigurno ne odgovara trusno stanje ni u kojem dijelu naše regije. Nama odgovara da otvorimo granice, da surađujemo s našim susjedima, te da i oni grade iste standarde koje gradi i Hrvatska. Gdje god bi na prostoru jugoistoka Europe došlo do nekog trusnog stanja, nama to ne odgovara. Ali ne u tom smislu da bi u Hrvatskoj došlo do nekih poremećaja. Ne, nego bi jednostavno bila smanjena mogućnost regionalne suradnje, a to šteti svima.»

Kakve su perspektive Srbije po pitanju ulaska u EU? Hoće li Bruxelles nastojati Srbiji nadomjestiti gubitak Kosova otvaranjem vrata Unije?

«Nema obeštećenja. To je otvoreno pitanje koje se mora riješiti. Ono je rezultat pogrešne srpske politike. To je činjenica i Srbija mora prihvatiti tu činjenicu i tražiti rješenje. Ali nema nadoknade za to rješenje. Jer, Srbija nije doživjela katarzu. Srbija je izazvala kratki rat u Sloveniji, izazvala je krvavi rat u Hrvatskoj, izazvala je brutalni rat u BiH, izazvala je genocid na Kosovu. A sve to dođe na naplatu. Prema tome, nema nikakve nadoknade.»

Između Hrvatske i BiH je više otvorenih pitanja. Je li odnose trebalo dodatno opterećivati okolnostima gradnje mosta kopno-Pelješac?

«Kratko ću Vam odgovoriti: Nije bilo mudro. Kad god se donosi odluka u nekoj zemlji koja se na bilo koji način tiče druge zemlje, treba sjesti za stol i pregovorima riješiti sva otvorena pitanja u svezi s odlukom koju zemlja mora donijeti. Dakle, to sigurno nije bilo mudro.»

Slažete li se s kritikama političkih i vjerskih predstavnika Bošnjaka na račun premijera Sanadera o položaju njihova naroda u Hrvatskoj?

«Ne bih htio ulaziti u odnose bošnjačke zajednice i premijera Sanadera. To je pitanje njihovog sporazuma nakon prošlih izbora. Problem nije tako jednostavan. Naime, mi u Hrvatskoj imamo dvije skupine ljudi islamske vjere: jedni su Bošnjaci, a drugi su Hrvati islamske vjere. I pitanje je može li se njihov položaj tako jednostavno riješiti.»