Omar sjedi na tepihu u šatoru svoga oca. Ovaj 21-godišnjak priča da je tu rođen, tu u izbjegličkom logoru Awserd u alžirskom dijelu Sahare. Svuda okolo je pustinja, gotovo da nema vode, poljoprivreda nije moguća. "Nije jednostavno ovdje živjeti", kaže Omar. "Ovdje nema budućnosti."

Awserd je jedan od pet izbjegličkih logora u Alžiru u kojima žive izbjeglice iz Zapadne Sahare i njihovo potomstvo. Alžirski grad Tinduf udaljen je 40 kilometara. U blizini je i glavni stožer oslobodilačke organizacije Frente Polisario koja se već desetljećima bori za neovisnost Zapadne Sahare. Maroko je 1975. anektirao tu bivšu španjolsku koloniju. Uslijedio je krvavi građanski rat. Od 1991. vlada primirje. Ali rješenje konflikta još nije pronađeno.

"Nema nade"

U izbjegličkom logoru Awserdu živi oko 50.000 ljudi, u šatorima, barakama od prijesne cigle, kućama od opeke. Negdje između prvog i drugog okruga živi Omar s roditeljima i petero braće i sestara. Omar je ovdje pohađao školu, a kad je napunio 18 godina upisao je studij na jednom alžirskom sveučilištu. Ali, tamo nije dugo izdržao. "Imao sam poteškoća jer sam najstariji u obitelji i obitelj me trebala da bih zarađivao novac i još puno toga. Morao sam, dakle, prekinuti studij. Nema nade, nema nade."

Ljudi u izbjegličkom logoru se nastoje snaći koliko mogu. Organizirali su se u gradske četvrti, općine i regije. Obrazovanje, zdravstveni sustav i podjela humanitarne pomoći moraju biti organizirani. Izbjeglički logori postoje još od izbijanja građanskog rata. Ali, s obzirom da konflikt traje već više od četiri desetljeća, širi se beznađe - to potvrđuje i Mariem Salek Hamda, upraviteljica logora Awserd. Dostava hrane je smanjena, smrtnost dojenčadi je dvostruko veća nego u Europi, ljudi imaju na raspolaganju samo 10 litara vode na dan.

Vraćanje oružanog sukoba?

"Mladež je očajna, jer u ovoj situaciji u kojoj smo mi već više od 43 godine ne vidi svjetlo na kraju tunela", kaže Hamda u razgovoru za DW. Ona ukazuje na primirje iz 1991. Od tada UN-ova misija nadzire granicu područja koje je anektirao Maroko. Tako bi trebala biti omogućena provedba Referenduma o samoodređenju Zapadne Sahare.

"Ali, mladež koja je rođena ovdje nakon 1991. ne vidi neko rješenje na obzoru. Uz tu standby situaciju već 27 godina, bez mira ili rata, s očajem i nepovjerenjem prema Ujedinjenim narodima, dolazi i stanje u okupiranim područjima. Oni svakodnevno slušaju kako tamo njihove majke, sestre i braća bivaju otimani i zlostavljani. Sve to stvara nezadovoljstvo koje može svašta donijeti", kaže Hamda.

Neki ljudi u izbjegličkim logorima neuvijeno kažu kamo to nezadovoljstvo može voditi. U njih spada i Addou al-Hadj koji u obližnjem logoru Smara vodi kroz Muzej otpora. "Nama je dosta čekanja", kaže on. "Dosta nam je statusa quo. Već 43 godine ništa se ne miče. Mi već 27 godina čekamo rješenje uz pomoć Ujedinjenih naroda. Mi smo miroljubivi ljudi, ali ako nema rješenja, mi smo spremni ponovo uzeti oružje."

Ovo ozračje će predstavnici pokreta Frente Polisario prenijeti na pregovorima koji su jučer (21. 3.) počeli u Ženevi. Glavni posrednik je bivši njemački predsjednik Horst Köhler koji je od 2017. UN-ov posebni izaslanik za tu regiju. Ponuda Maroka već je poznata: on Zapadnoj Sahari nudi autonomiju. O tomu je DW htio razgovarati s predstavnicima Maroka, ali više upita DW-a poslanih marokanskom veleposlanstvu u Berlinu nije urodilo plodom. S druge strane, brojni stanovnici Zapadne Sahare žele neovisnost svoje domovine - ili barem već davno obećani referendum.

U škripcu

To zna i Mohamed Salem Salek, ministar vanjskih poslova vlade Zapadne Sahare u izgnanstvu. Njegov ured je udaljen oko pola sata vožnje, u Rabuniju, sjedištu vlade Demokratske Arapske Republike Sahare. Zapadna Sahara je članica Afričke unije, ali su samo rijetke zemlje dosad priznale njezinu neovisnost. "Kako je moguće saharsko stanovništvo uvjeriti da i dalje čeka i prihvati da Ujedinjeni narodi rade na održavanju referenduma kako bi oni ostvarili svoje pravo na samoodređenje", pita Salek u razgovoru za DW. "Ljudi kažu: 'Ne, oni nas vuku za nos.'"

U Awserdu se spustila noć. U 22 sata se Omar vraća iz male trgovine prehrambenih proizvoda u svojoj četvrti, gdje prodaje vodu, meso i čaj onima koji si to mogu priuštiti. Gleda u nebo, "najljepše nebo na svijetu", kako kaže.

Ali ipak ponekad razmišlja o tomu da nekud ode, možda u Europu. Kaže da je dugo živio u teškim uvjetima i zato želi da njegova djeca jednoga dana žive normalnim životom.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android