DW: Uvijek iznova se iznose tvrdnje kako ruski predsjednik pokušava obnoviti Sovjetski Savez. Istovremeno u Rusiji jača nacionalizam. Sovjetski Savez je bio multietnička država sa „socijalističkim internacionalizmom“ kao osnovnim načelom. Ide li to jedno s drugim?

Gerd Koenen: Nije stvar u tome da Putin želi obnoviti SSSR ili da čezne za socijalizmom i socijalističkim internacionalizmom. Naprotiv, „najveću geopolitičku katastrofu 20. stoljeća“, kako naziva raspad Sovjetskog Saveza, Putin vidi kao slabljenje Rusije. SSSR je za njega bilo prirodno širenje carskog prostora i postavljanje okvira „tisućljetne“ Rusije. Pokušaji sprečavanja raspada odustajanjem od mirovnog sporazuma sa Čečenima i vraćanjem povijesnom putu „Ujedinjenih ruskih oblasti“ (termin koji potječe iz drevne ruske mitologije), predstavljali su temelj Putinovog govora iz 2005. godine, u drugom predsjedničkom mandatu.

S obzirom da pišete o eklektičnom sastavu novog sustava vrijednosti u Rusiji (caru i Staljinu), kako gledate na to što većina Rusa ne primjećuje ono na što ukazujete?

Mnogi to primjećuju i na to gledaju s olakšanjem. Postoji velika potreba da se sagledaju neki povijesni događaji, ono što se odigralo u povijesti sovjetske Rusije, što ja bilo radikalno i fatalno. To su bili Staljin i car, bijeli i crveni, krvnici i žrtve, ateisti i svećenici. Taj proces je razumljiv i na neki način neophodan i razuman. Ipak, fatalan je ideološki pristup vlasti – a to u današnjim vremenima znači Putin – kojim se pokušavaju harmonizirati sva ta povijesna događanja. Time se kompletno tragično poglavlje ruske povijesti u 20. stoljeću pretvara u patriotski kič i herojske priče, umjesto da se vlasti suoče s prošlošću i istraže uzroke stradanja u zemlji. Ovako se stvara teren hvalospjeva u kojima Rusija korača od pobjede do pobjede, herojski prkoseći okružena ljubomornim ostatkom svijeta.

Mnogi Rusi očigledno imaju problem s osjećajem dubokog poniženja, vjerujući da ih je Zapad lagao. Je li takvo raspoloženje uopće relevantno?

U svakom slučaju se ne može reći da je irelevantno, ali je u suštini rezultat propagande. Takve tvrdnje imaju kompenzacijsku funkciju. Ako se izuzmu gospodarski uspješne godine zahvaljujući izvozu nafte i plina, u Ruskoj Federaciji se tijekom Putinove ere govori o zlim stranim neprijateljima. Istovremeno je Rusija ravnopravni partner mnogih međunarodnih ekonomskih i političkih tijela. Skupina sedam najrazvijenijih zemalja svijeta prerasla je u G8. Putin je prošetao brojnim crvenim tepisima. Problem je u tome što je ruski predsjednik fiksiran isključivo na jednog geopolitičkog partnera – Sjedinjene Američke Države, što je nekadašnji SSSR dovelo do propasti, iako je Sovjetski Savez tada imao bolju društveno-ekonomsku poziciju.

Mnoge Ruse čini nervoznim to što su Europljani i Amerikanci ujedinjeni u NATO savezu, nakon što je Varšavski pakt izgubio smisao i to je razumljivo. Ali oni koji govore o „usponu NATO-a“ trebaju samo pogledati kartu, kako bi shvatili da je scenarij o tzv. opkoljavanju Rusije plod mašte. Ukoliko Kremlj tvrdi kako je u istočnoj Ukrajini suočen s NATO-ovim snagama, onda to za cilj ima podjarivanje vlastitih građana. Još je apsurdnije kukanje oko Europske unije, koja se predstavlja kao prijetnja Rusiji. Takve tvrdnje su još neiskrenije.

Ako se zaista može govoriti o prevladavanju „najveće geopolitičke katastrofe 20. stoljeća“, kakav je plan za baltičke zemlje? One su nekada imale važnu ulogu u Sovjetskom Savezu, a sada su članice NATO-a.

Aktualna politika ruskog rukovodstva je nastavak fatalne politike zasnovane na kombinaciji samoizolacije i globalnim tenzijama, koje su SSSR i dovele do propasti. Male baltičke zemlje, koje je Staljin 1940. godine anektirao, gotovo na sličan način kao što je to učinio Putin s Krimom, postale su članice NATO-a nakon stjecanja neovisnosti 1991. godine, ali na svom teritoriju nikada nisu imale NATO-ova uporišta ili snage. Međutim, sada kada postoji opasnost od širenja sukoba, imajući u vidu prilike u Donjeckom bazenu, Baltik će dobiti manje NATO-ove baze.

A to što Finska i Švedska razmišljaju da se priključe NATO-u je pitanje o kojem bi Rusija trebala razmisliti. Zbog čega je stvoren val straha i nepovjerenja među susjedima i zašto je sve manje prijateljstva i razumijevanja, čak i među saveznicima, poput Bjelorusije i Kazahstana? Ako o tome uopće razmišljaju, trebali bi potražiti i odgovor. Jer ono što je zadesilo Ukrajinu, sutra bi se moglo dogoditi i njima.

Kako gledate na eventualni rizik po istočnoeuropske zemlje? Kakvu bi strategiju Putinovi savjetnici mogli imati za zemlje Balkana?

Iako nisam stručnjak za takva pitanja, ja tu ne vidim koherentnu strategiju Kremlja, već samo konstantne pokušaje da se tu i tamo ostvare određeni interesi, povezivanjem s određenim političkim snagama, frustriranim pojedincima, interesnim skupinama, čak i iz nostalgičnih pobuda. Stvarno ne vidim ništa značajno što Rusija može ponuditi tim državama. Osim pokušaja da se eventualno pridobiju određene političke elite ili solidarnost po vjerskoj, pravoslavnoj osnovi, kao što je to već bio slučaj s Bugarskom, Srbijom ili Grčkom, Moskva u svakom slučaju ne može spasiti Grčku od bankrota niti je prebaciti u svoju orbitu.

Gerd Koenen je njemački povjesničar i publicist. Predmet njegovog akademskog istraživanja su njemačko-ruski odnosi u 20. stoljeću, kao i povijest komunizma.