Nekoć je pred Božić možda tek neka baka poslala svojim unucima veste koje im je sama isplela. Slao se poklon ako se već nikako nije moglo blagdane provesti zajedno, ali sve to nije ništa u usporedbi s onim što se danas događa u službama za dostavu.

Već prošle, 2016. godine je u Njemačkoj probijena granica od 3 milijarde paketa koji su isporučeni nekom od osamdesetak milijuna stanovnika ove zemlje – to je gotovo 40 paketa koje je u prosjeku svatko u Njemačkoj dobio prošle godine! Ove godine će biti oko 3,3 milijarde pošiljki, a u ova blagdanska vremena će se svakog dana morati dijeli „znatno više" od 15 milijuna paketa.

Rast je prije svega posljedica glavnog segmenta tog posla: u stručnom žargonu se on zove B2C – Business to Consumer, što u pravilu znači internetsku trgovinu. A on raste vrtoglavom brzinom: „Mi smo već ovog ljeta imali broj paketa koliko je bilo u danima najveće gužve Božića 2016." kaže predsjednik Udruge internetskih prodavača Oliver Prothmann. Drugim riječima, ako se takav rast nastavi i ovo što se u ovim danima još zove „gužva", već slijedećeg ljeta bi mogla biti svakodnevnica. A slijedećeg Božića onda još više paketa – i još više kaosa. „Mi imamo trajni logistički problem. Hitno moramo pronaći neko rješenje", upozorava Prothmann.

Problema na pretek

A problema ima toliko da ih je teško i nabrojati: nedostaje ljudi u dostavi. Već prošle godine je to u Njemačkoj radilo oko 219.000 osoba, traže se i dalje, ali stopa zapošljavanja u ovom sektoru ne prati rast promet paketa, dakle skoro 10% godišnje. Povrh toga, samo dvije najveće službe dostave imaju vlastitu, stalno zaposlenu radnu snagu kojoj plaćaju sve pristojbe. Ostale tri službe ovise o „slobodnim suradnicima", često i s istoka Europe i mizerno su plaćeni za posao koji rade. A često ne poznaju niti dostavno mjesto, ponekad ne znaju ni njemački i čak engleski tek natucaju. Samo da bude jeftino kada kupac na internetu odlučuje, kojeg dostavljača želi. I u pravilu klikne pored najjeftinijeg. Takvo ilegalno zapošljavanje je već uzrokovalo i policijske racije, ali teško da će i to zaustaviti ovaj trend.

Onda su problem i današnji gradovi: početnicima i strancima u dostavi se obično „uvale" najteža područja. To znači ili predgrađa s obiteljskim kućama gdje se dugo mora pješačiti od kuće do kuće ili stara središta gradova sa zgradama i od četiri, pet katova – bez lifta. Kako ne poznaju dostavno područje, a ponekad niti jezik – čak i praktično je nemoguće da sve pakete koje su im dodijeljeni onda i dostave do stana. A tu su i zdravstveni problemi: treba i fizički biti dovoljno izdržljiv nositi svu tu težinu. Svi mogući roboti u zraku i na tlu tu ne rješavaju taj problem.

Papirić umjesto paketa

Rješenje je onda da lažu: jednostavno tek u poštanski sandučić ubace „obavijest od prispijeću pošiljke", makar korisnik čak i čeka kod kuće paket koji mu treba doći. Samo u pokrajini NRW je služba za potrošače u protekle dvije godine primila preko 20 tisuća bijesnih poruka o sudbini njihovih paketa. Još i gore: nadzornoj službi njemačkog Saveznog ureda za nadzor telekomunikacijskih mreža samo ove godine će stići oko 5 tisuća pritužbi. A to su u pravilu ozbiljne stvari: krađa, značajno oštećenje ili nestanak pošiljke. No i taj ured jedva što može učiniti: dostavna služba treba dati obrazloženje kako želi izgladiti spor – i ništa drugo. Nije ovlašteno čak niti novčano kazniti tu službu.

A onda su tu i sami gradovi: kad u uske uličice starih dijelova grada stigne dostavno vozilo DHL-a, onda i UPS-a, dođe i ono DPD-a, Hermesa i onda i GLS-a, više baš nitko ne može proći pored njih. Parkirališnih mjesta jednostavno nema, a čak i ako kratko „divlje" zaustave vozilo u raskrižju, kolnom ulazu ili tek nasred ulice, tu nužno nastupa i prometni kolaps.

Deutsche Paket Dienst – služba zapravo u vlasništvu francuskog La Poste zato traži i privilegiju dostavnim vozilima da koriste i javna parkirališna mjesta. Direktor te službe Boris Winkelmann upozorava kako bi već u dogledno doba rješenje bilo da naručitelj i plati više, ako želi da mu se paket doista isporuči na njegovim vratima. U tome se slaže i služba Hermes koja također vidi jedino rješenje da se paketi više uopće ne isporučuju kućama, nego na mjesta za distribuciju građanima, takozvane „mikro-skladišta" kako ih zove direktor Hermesa Frank Rausch.

Sve mora biti jeftino

Ali i tu je pitanje – novac. Za potrošače ovdje DPD govori o dodatnih 50 centi što je prije način da on na ekranu klikne kako će paket sam podići, nego što bi taj iznos pokrio sve veće troškove. No osobito manje dostavne službe i kod tih dostavnih mjesta štede: često je to tek neki kiosk gdje vlasnik dobiva mizernu naknadu da neki paket izruči pravom primatelju. Zato ih je još uvijek puno premalo, a i postojeći u ovoj zemlji obično nipošto ne izgledaju kao da su u 21. stoljeću.

Dostavne službe su sa druge strane suočeni i sa konkurencijom: gigant internetske trgovine Amazon je u SAD i u Velikoj Britaniji već pokrenuo službu „Amazon Flex". Tu se pošiljke uopće ne šalju klasičnim putevima, nego je to svojevrsna „Uber dostavna služba": svatko tko želi, može sudjelovati u dostavi sa svojim vozilom i dobiva određeni, ne osobito velik iznos. Prednost je što se tako dostava vrši i nedjeljom i blagdanima, što je u „klasičnim" poštanskim službama u pravilu nemoguće, već i zbog sindikata. Ali Amazon nije baš poznat po tome da se uopće obazire na prava djelatnika.

No tako se vrši pritisak na dostavljače da ne razmišljaju o povećanju naknade. Jer i drugi razmišljaju o alternativi: na primjer njemački trgovački lanac Rewe nudi dostavu namirnica kućama. Svježe voće i povrće je jednostavno nemoguće slati klasičnim putem, tako da i tu dostavu vrši vlastita služba koja se još širi.

I čija će dostavna vozila sada također stajati u ulicama dok roba ne bude isporučena negdje na treći kat, bez lifta.