Europskoj komisiji je nedavno uspio jedan značajan potez: Zapadni Balkan, posljednja bijela mrlja na zemljopisnoj karti Europe, trebao bi biti primljen u Europsku uniju. Ne u nekoj dalekoj budućnosti, već uskoro - 2025. godine. Trljamo oči u čudu. Što se mene osobno tiče: nikada nisam bila sigurna da ću to doživjeti. No, nekako me ne obuzima slavljeničko raspoloženje.

Isplati se baciti pogled na papir koji je Komisija o tome objavila. Jasno se vidi što Komisija misli o Zapadnom Balkanu: to je težak bolesnik koji leži pred vratima EU-a, pa je time u njezinoj nadležnosti. Ulazak u članstvo – piše tamo - nije ništa manje nego „geostrateška investicija u sigurnost" građana. Govori se o suradnji policije i pravosuđa sa svrhom da se osiguraju granice i vrate ilegalni imigranti, o borbi protiv terora i radikalizacije u EU, protiv šverca oružja i droge kao i pranja novca. Tome treba dodati i privredu: regija je tržište koje obećava kada je riječ o robi i uslugama iz EU-a, a zauzvrat će dobiti blagostanje i „good governance".

Slijedi „to do" lista za nove kandidate koja izaziva vrtoglavicu: ljudska prava, konstruktivan dijalog u politici, neovisnost medija, prava manjina, suzbijanje organiziranog kriminala i korupcije vlasti. A najosjetljivija nadređena točka je – rješavanje konflikata sa susjedima.

Dva vrlo različita sustava vrijednosti

Slutimo: ta točka je ključ, osnovni simptom koji muči Balkan. Sve njegove bolesti su povezane s načinom na koji se tamo postupa s konfliktima. Jer, konflikti se na Balkanu ne rješavaju. O njima se odlučuje. Jao onome tko izgubi.

Balkanski narodi su tradicionalni ratnički narodi – njihov razvoj ne poznaje nijedan od historijskih fenomena koji su u novije vrijeme formirali Srednju Europu: reformaciju, prosvjetiteljstvo, industrijsku revoluciju.

Da, Europa je ostvarila odlučujuće veći napredak kada se radi o konsenzusu, kompromisu, suradnji. I naravno – razvoj društava može ići samo u tom smjeru.

Kakvi su izgledi?

Obzirom na sve veći umor od EU-a, građani Unije bi „činjenicama i informacijama" trebali biti uvjereni u prednosti pristupa balkanskih zemalja. Pristup će nas bez sumnje ponešto i koštati, pa bi se približavanje „trebalo odvijati postupno u usporedbi s ranijim, prilično naglim proširenjima."

Najveće žrtve bi trebale podnijeti same zemlje Balkana. Život tamo bi se trebao približiti svakodnevici EU-a „sve do onoga što djeca uče u školama". Za buduće članove Unije je važno da preuzmu novi sustav vrijednosti. One se moraju baciti na posao s „ogromnom političkom voljom", „udvostručiti napore" i iskoristiti ovaj „jedinstveni rok".

Balkanske zemlje dakle moraju ni manje ni više nego promijeniti svoju dušu. Može se zamisliti da će ta predstava biti bolna za dotične. Ako se i zna da se nitko ne odriče rado svog identiteta: život na Balkanu može imati zaista sladak ukus. Prijateljstva vrijede mnogo, baš kao i obitelji. U tim odnosima postoji i velika razmjena i pažnja i pomoć koja se sama po sebi razumije, pristojnost, poštovanje i vjernost, ljudi su obrazovani, reflektivni i muzikalni, imaju velike ideale i veliko srce, umiju se smijati od srca i jedne druge činiti sretnima.

I priče o herojima su dio kolektivnog identiteta na koje su ljudi vrlo ponosni. Istovremeno sve više njih – prije svega mladih – uviđa da s njihovim dušama nešto nije u redu. Kultura nacionalističke mržnje kida srca, a kada se uzavrelost smiri, ostaju praznina koja zjapi prazna - i rane.

Tako ona poslovična čežnja za Europom u osnovi znači baš to: čežnju za mirom, želju za ozdravljenjem. Mislim da ima nade za Zapadni Balkan.

Nova kuća

Ta vrsta ozdravljenja je moguća: ja sam je iskusila u Njemačkoj. Osim toga, primjer Njemačke nakon Drugog svjetskog rata pokazuje da čitavi narodi iznova mogu naučiti kako se nositi s konfliktima i agresijama.

Ako je u „dubokom interesu EU-a" da primi Zapadni Balkan, ako je zbog globalne vremenske situacije sada važno da se europski narodi što više zbliže, onda je Europskoj uniji potreban potpuno nov koncept. Velika kuća s solidnim temeljom, s mnogo katova i diferenciranim prostorima za sve članove velike obitelji. Kako bi se jednoga dana mogla ostvariti vizija Europe kao stabilne i funkcionalne obitelji naroda, u koju je svaki član unio svoje kvalitete, potrebni su nam dalekovidnost, senzibilnost, znanje i prije svega dug dah. 2025. godina može biti prvi korak. Ali, to je zapravo zadatak generacije.

Albanska spisateljica Anila Wilms od 1994. godine živi u Berlinu. 2012. je objavljen njezin prvi roman na njemačkom: „Albanska nafta ili ubojstvo na putu Sjevera".

Pratite nas i preko DW-aplikacije za Android koju možete skinuti ovdje