"Suci su neovisni i podložni samo zakonima", piše u njemačkom Ustavu u članku 97. To se smatra temeljem pravne države u kojoj neovisnost sudaca "nije privilegija, nego obveza", a ona se svodi jedino na poštivanje važećih zakona.

Neovisnost sudaca je dvojaka: prvo je tu neovisnost od predmeta kojim se bavi i gdje se traži samo stručnost. Na suca nitko ne smije vršiti utjecaj, čak ni kolege ili njegovi nadređeni, na primjer uputama ili ocjenom njegovog rada.

Druga je osobna neovisnost: svi suci su državni službenici koji se imenuju doživotno i njih se ne može otpustiti, pa čak ni premjestiti. Time se želi sucima osigurati egzistencijalna sigurnost protiv eventualne samovolje ili indirektnih "kazni" za izvršavanje njihovih dužnosti.

Sve to lijepo piše na papiru i u propisima, ali i u Njemačkoj je mnogima jasno da ništa na ovom svijetu nije savršeno. To već počinje kod izbora sudaca: "Kod imenovanja sudaca u saveznim pokrajinama u načelu se strogo gleda prvenstveno stručnost", objašnjava Gigi Deppe, stručnjakinja za pravo ARD-a. No naravno da i tu politika ipak ima svoj utjecaj.

Utjecaj politike ne mora biti loš

Naime, odluku o postavljanju ili imenovanju na viši položaj donose i takozvana Povjerenstva za izbor sudaca. "U velikom dijelu u tim povjerenstvima sjede i političari iz pokrajinskih parlamenata", kaže nam Deppe. "Donekle tako ipak i političari mogu imati značajnog utjecaja na postavljanje nekog suca."

Ali odmah i dodaje: to ne mora biti uvijek loše. Na primjer, "prva sutkinja Saveznog ustavnog suda koja je otvoreno priznavala svoju homoseksualnost možda uopće ne bi bila imenovana da se za nju nisu snažno založili političari stranke Zelenih i Ljevice", kaže nam o postavljanju sutkinje Susanne Baer. "Tradicionalno i konzervativno sudstvo si možda nije moglo zamisliti imati takvu kolegicu."

Do položaja suca se uspinju samo rijetki. Studij prava je i u Njemačkoj jedan od najomiljenijih – tu ima preko 160 tisuća prijavljenih odvjetnika, a onda su tu i vojske pravnika po pravnim službama poduzeća. No put do sudske stolice je veoma težak i dugačak, a to znači i skup jer se za volontarijata i praksi jedva uopće dobivaju nekakve nadnice.

Naravno da svaki dobar student ili studentica može postati sudac, ali na koncu ipak ispada da su u golemoj većini djeca dobrostojećih intelektualaca (nerijetko pravnika) još uvijek u uvjerljivoj većini – muškarci. A makar im je posao siguran i plaća zajamčena, to ne znači da zarađuju odlično: poznati odvjetnik ili pravni savjetnik u nekom koncernu lako u jednom mjesecu može zaraditi koliko zaradi pravnik u čitavoj godini koji je tek krenuo putem da postane sudac. A povrh toga, prihod ovisi i o saveznim pokrajinama.

I suci su ljudi

Već i tako suci čine veoma malu skupinu građana (i po njihovom mišljenju: puno premalenu – dvije trećine sudaca i čak četiri od pet državnih odvjetnika se žale da imaju previše predmeta i da nemaju dovoljno vremena baviti se njima), tako da ne mora biti loše da samo suci odlučuju o drugim sucima.

No to ima i svojih granica kad sudac bude imenovan: tada si uopće ne dopuštaju da im itko, a pogotovo ne političari bilo što govore. "U tome su suci u Njemačkoj izuzetno ponosni i ne dopuštaju si takve stvari", kaže Deppe. "Čak i ako neki političar u iznimnom slučaju nešto kaže o postupku koji se još vodi pred sudom, to je redovito loše završavalo za političara", kaže nam pravnica.

Tko želi postati sudac ne mora biti samo odličan student. "Vjerojatno je mnogo važniji unutarnji stav sutkinje ili suca", kaže nam Deppe. Prema Ustavu, suci moraju odlučivati u skladu sa zakonom čak i tada kada to ne odgovara njihovom osobnom poimanju pravde. Tu može određenu ulogu imati i svjetonazor: "Tu je važno je li se možda odraslo pod sličnim okolnostima, poznaju li se osobno i imaju li pravnici možda razumijevanja za stav vladajućih političara."

I nad kadijom ima kadija

Ipak, ni suci nisu potpuno nedodirljivi: naravno da postoji nadzorna služba koja provjerava odluke, ona prihvaća i žalbe protiv određenih sudaca. Sudac može biti i optužen za kršenje zakona ako se ustanovi da ga je krivo protumačio i time nekome nanio štetu. Sudovi imaju svoj postupak po kojem i neki sudac može dobiti otkaz. Ali ponekad i sam sudac može procijeniti da u nekom slučaju ne može odlučiti nepristrano i može prepustiti taj predmet kolegi. To mogu tražiti i tužitelji i tuženik.

No i usprkos tim kontrolnim tijelima, njemačko pravosuđe ostaje zatvoren sustav. Je li time otvoren za zlouporabe? Propusta nesumnjivo ima, mnogi su rezultat upravo preopterećenosti sudova i nedostatka vremena za podrobnije bavljenje nekim slučajem. Ali jedva da su poznati slučajevi korupcije na njemačkim sudovima, a onda su tu uvijek i nadnacionalne instance: Europski sud u Luksemburgu i Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu.

Ti sudovi imaju puno posla, čak i protiv odluka njemačkih sudova. Tako je jednom izbjeglici iz Afrike Europski sud nedavno dao za pravo nakon što ga je njemački sud želio protjerati u prvu zemlju EU-a u koju je došao – Italiju. No obzirom da su njemačke službe prekršile rokove u kojima su trebale riješiti taj slučaj, izbjeglica je ostao u Njemačkoj.