„Što učiniti u slučaju zračne uzbune" – ta obavijest Ministarstva za izvanredne situacije već́ nekoliko dana stoji zalijepljena na ulazima zgrada u glavnom gradu Armenije. Opisano je kako se ponašati ako se oglase sirene za zračni napad na Erevan.

Iako stotine ljudi svake večeri šeću ulicama i uživaju u kasnom ljetu, u gradu se osjeća napetost. Recimo, Lara Arahonian ima spakiran i pripremljen kofer koji stoji kod ulaznih vrata stana od rata 2020. godine. Ona ima iskustva s krizama, ali nikada se, kaže, u Armeniji nije osjećala tako nesigurno kao sada.

Njezina nevladina organizacija Ženski resursni centar trenutno organizira pomoć́ za žene i djevojke koje su pobjegle u Armeniju kada su azerbajdžanske postrojbe 19. rujna zauzele Gorski Karabah.

Strah od napada na Armeniju

Dok država i civilno društvo pokušavaju zbrinuti, prema službenim podacima, više od 100.000 ljudi, sve oči sa strahom su uprte u Azerbajdžan. Jer, azerbajdžanski predsjednik Ilham Alijev mogao bi težiti postizanju još nekih vojnih ciljeva.

Konkretno, on bi htio stvoriti transportne rute preko armenskog teritorija do azerbajdžanske eksklave Nahičevan. Osim toga, granica između Armenije i Azerbajdžana još mora biti do kraja razjašnjena.

Iako su pregovori u toku od prekida vatre u studenome 2020. godine, azerbajdžanske trupe su već́ nekoliko puta napadale armenski teritorij i zauzele strateški važne visoravni u planinskom pograničnom području. Na najužem mjestu između Azerbajdžana i Nahičevana armenski teritorij je širok manje od 30 kilometara.

A tu je i propaganda koja se širi iz Bakua da Azerbajdžan ima pravo na jug Armenije ili čak na tu cijelu zemlju.

Pametan igrač

Stručnjaci u Erevanu, poput Erica Hacopiana, opisuju Alijeva kao oštroumnog igrača koji je znao kako treba iskoristiti vojne i strateške prednosti Azerbajdžana. Međutim, nakon zauzimanja Gorskog Karabaha mogao bi se i preračunati.

Već je nasilno protjerivanje Armenaca u ovom trenutku iznenadilo mnoge, budući da je njihovo vodstvo pokazalo volju za pregovore s vladom u Bakuu. Osim toga, Alijev je obećao predstavnicima SAD-a i EU-a da neće poduzimati vojne akcije protiv stanovništva Gorskog Karabaha.

A to što je to ipak učinio, bivši armenski ministar vanjskih poslova Zohrab Mnatsakanyan vidi kao poniženje za SAD i EU. On kaže da Alijev taktizira i šalje vojsku malo po malo u Gorski Karabah ili u Armeniju te čeka međunarodne reakcije prije nego što nastavi dalje.

Alijev je iznenada otkazao dugo planirani sastanak s armenskim premijerom Nikolom Pashinyanom, koji se trebao održati u nazočnosti predsjednika Europskog vijeća Charlesa Michela, francuskog predsjednika Emmanuela Macrona i njemačkog kancelara Olafa Scholza ovoga četvrtka u Granadi. To pokazuje da on sada nipošto nije spremniji na kompromis, nego da postavlja nove uvjete.

Očito Alijev nije želio da na tom sastanku bude i Macron, kojeg je optužio da ima antiazerbajdžanski stav.

Ojačati vojno

Hacopian, Mnatsakanyan i mnogi drugi smatraju da je njihova zemlja upućena sama na sebe te da prijetnju predstavlja i dosadašnja saveznica Rusija. Budući da je predsjednik Vladimir Putin više puta dao prednost Azerbajdžanu, armensko vodstvo se sada okreće drugim državama – i računa s osvetom Moskve.

U očekivanju vjerojatnog poskupljenja plina razmatra se koliko će time biti pogođeno gospodarstvo i može li drvo zamijeniti plin za grijanje. A ne isključuje se čak ni mogućnost državnog udara i pokušaja atentata na Pashinyana.

Unatoč ili baš zbog prijetnji za državnost Armenije na mnogim mjestima se osjeća odlučnost. Armenija već́ ima veći BDP po glavi stanovnika od Azerbajdžana, kaže Hacopian. I dodaje da će Azerbajdžan, kao diktatorska država koja izvozi naftu i plin, neminovno oslabiti ako ti resursi u budućnosti presuše.

Armenski novinar Raffi Elliott kao cilj vidi naoružavanje svoje zemlje, što će, smatra on, Azerbajdžan odvratiti od eventualnog napada. To se postiže kroz vojnu suradnju s Indijom i Češkom, čiji su sustavi naoružanja utemeljeni na sovjetskim modelima, kaže ovaj novinar. I dodaje da treba još pričekati što će točno obuhvatiti vojna suradnja koju je Francuska obećala u utorak.

Podrška iz Europe

Francuska također šalje svog vojnog atašea u Erevan i želi otvoriti konzulat na jugu Armenije – kao snažan signal upućen Azerbajdžanu. U Njemačkoj postoji prijedlog da se uvede 90 dana bezviznog režima.

Zaposlenici nevladinih organizacija poput Lare Aharonian to zaista žele jer inače čekaju mjesecima na izdavanje vize i zato često ne mogu sudjelovati na međunarodnim konferencijama. To bi također bio znak povjerenja, rekla je Aharonian.

Upravo se radi i na jačanju promatračke misije EU-a na granici s Azerbajdžanom, čija bi nazočnost mogla pogodovati smirivanju situacije. Nakon dolaska te misije krajem 2022. Alijev nije pokrenuo veću ofanzivu na Armeniju i situacija je u pograničnom području još uvijek relativno stabilna.

Slab pritisak na Azerbajdžan

Upitno je može li se u Europskoj uniji postići dogovor o sankcijama Azerbajdžanu, s obzirom na to da mađarski premijer Viktor Orban ima odlične odnose s Bakuom. Sporazum o energetskoj suradnji s Azerbajdžanom, koji je potpisala predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen, iako neobvezujući, naišao je na oštre kritike i to ne samo iz Armenije. No isporuke azerbajdžanskog plina su važne za zemlje južne Europe. Ovdje bi se morali naći alternativni dobavljači.

Moguće su i pojedinačne sankcije protiv onih koje se smatra odgovornima za ozbiljna kršenja ljudskih prava, po uzoru na sankcije protiv Putinovih suradnika.

No novinska agencija Reuters citira jednog diplomata u Bruxellesu koji kaže da EU može samo osuditi postupke Azerbajdžana i koncentrirati se na podršku Armeniji – to je međunarodna pomoć́ i pažnja koju Armenija, koja je slaba u odnosu na svoje susjede, treba za opstanak.

Vojno groblje na periferiji Erevana pokazuje cijenu koju Armenci plaćaju u sukobu s Azerbajdžanom. Tu je na tisuće grobova iz dva rata do 1994. i 2020., a svakodnevno niču novi.

ss/tagesschau.de

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu