Rasprava u Europskom parlamentu ovog petka (9.11.) o proračunu samo za slijedeću, 2013. godinu je bila tek uvod u žustre polemike koje tek dolaze. Jer ovdje je prijedlog glasio da se o proračunu za 2013. odlučuje zajedno s rebalansom proračuna za ovu, 2012. godinu u kojoj se traži 670 milijuna eura za pomoć unesrećenima od potresa u Italiji, ali i o dodatnih devet milijardi eura koliko Europska unija želi za svoje potrebe.

Utoliko su pregovori prekinuti, jer postoji duboki jaz između iznosa koji za slijedeću godinu želi Europski parlament (137,9 milijardi eura) i na koliko je spremno izdvojiti Ministarsko vijeće - dakle članice Europske unije (132,7 milijardi). Po svemu sudeći, ovog utorka (13.11.) će Europska komisija biti prisiljena ponuditi novi prijedlog o kojem će se onda odlučivati u Europskom parlamentu.

Gdje Europa troši novac?

No sve je to tek uvod u pregovore o dugoročnom proračunu Europske unije zbog kojeg je sazvan i izvanredni susret na vrhu (22. i 23.11.) gdje bi se predsjednici država ili vlada Europske unije trebali složiti barem o načelnom iznosu koji će se povjeriti Europskoj uniji u razdoblju od 2014. do 2020. Tu je riječ o oko tisuću milijardi eura, a Europska unija želi potrošiti taj novac za subvencije poljoprivredi, programe na području znanosti i istraživanja, kulture, industrije, kao i za strukturalnu i pomoć određenim gospodarskim sektorima.

Povrh toga, proračun treba pokriti troškove brojnih institucija Europske unije, kao što su Europska komisija, sudovi, Europski parlament i čitav niz manjih organizacija koje djeluju u ime Unije. Zapravo, tek dvadesetak posto "pojede" europska birokracija dok se ostatak vraća državama-članicama u obliku raznih subvencija.

Iako je predsjednik Europske komisije Barroso početkom godine predložio i uvođenje posebnog, "europskog" poreza kojeg bi plaćali svi građani Unije, za sada Europa puni blagajnu samo indirektno, doprinosima 27 država-članica (ubrzo sa Hrvatskom će to biti 28 članica). Povrh toga, stalno raste prihod i od udjela koji EU ubire od carine i poreza na dodatnu vrijednost. Ovi doprinosi sada čine najveći dio EU prihoda.

Nesloga između onih koji daju i onih koji primaju

Naravno, najveći spor vlada između skupine zemalja koje na koncu plaćaju više nego što primaju europskih sredstava (neto davalaca) i država koje "zarađuju" članstvom u Uniji (neto primaoci). Matematički, ima 12 zemalja-davalaca i 15 primalaca, ali i među njima ima velikih razlika. Prema Europskoj komisiji, najveći neto davalac je Njemačka (9 milijardi eura), Francuska (6,4 milijarde eura), Italija (5,9 milijardi), Velika Britanija (5,6 milijardi) i Nizozemska (2,2 milijarde eura). Vodeći neto primaoci su Poljska (11 milijardi), Grčka (4,6 milijardi), Mađarska (4,4 milijarde), Španjolska (2,9 milijardi) i Portugal (2,9 milijarde).

No kada se računa po glavi stanovnika pojedinih zemalja, ljestvica izgleda drugačije: Danci najviše plaćaju za članstvo i tamo svaki građanin plaća čak 150 eura u proračun Europske unije, dok je u prihodu rekorder Mađarska gdje svaka građanka i građanin prima 442 eura pomoći iz Bruxellesa.

Počnite štedjeti!

Kako bi se osiguralo dugoročno planiranje, još od kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća se dogovara europska "sedmoljetka", okvirni proračun za razdoblje od sedam godina. Naravno, za slijedeće razdoblje postoje goleme razlike u predodžbi, koliko Unija treba koštati: Europska komisija želi budžet od jednog bilijuna i 75 milijardi eura, dok neto-davaoci među kojima je i Njemačka smatraju kako se troškovi trebaju smanjiti za najmanje sto milijardi eura.

Najdalje želi otići Velika Britanija: London osobito smetaju potpore za poljoprivredu - sektor koji praktično više nije nikakav gospodarski faktor u toj zemlji, tako da britanski premijer Cameron želi da EU smanji svoje zahtjeve za barem 200 milijardi eura.

Iako ovi iznosi izgledaju golemo, ipak se treba sjetiti kako je to zapravo veoma skroman iznos prema ukupnom gospodarskom potencijalu Europske unije: to je tek oko jednog postotka zajedničkog dohotka svih zemalja Europske unije.

Odluka mora biti - jednoglasna!

Još od 1985. godine se Velika Britanija - baš zbog svojih skromnih kapaciteta u poljoprivredi - uspjela izboriti za "popust" u svojim izdacima za Europsku uniju. Mnoge druge zemlje su se nakon toga također izborile za takve olakšice, mada je popust Velikoj Britaniji (nakon legendarne izjave tadašnje premijerke Margaret Thatcher 'I want my money back', želim nazad svoj novac) i dalje najveći u Europskoj uniji i često je predmet brojnih rasprava.

No i pored poljoprivrede i popustu Velikoj Britaniji, postoji čitav niz dobro poznatih sukoba različitih interesa gdje se zemlje sjevera Europe razlikuju od juga ili gdje "stare" zemlje članice žele zadržati svoj bolji položaj od "novih". Da rasprava o proračunu bude još teža - on se mora dogovoriti jednoglasno jer svaka zemlja ima pravo veta!

Zapravo, u raspravi o proračunu Europske unije uopće niti nema stavke koja bi lako mogla biti jedna od najvećih: fond za spas zone eura i pomoći nacionalnim gospodarstvima. Trenutno tek maleni dio pomoći Grčkoj dolazi iz blagajne Europske unije. Krizni fondovi EFS i ESM su posve izdvojeni iz proračuna Europske unije i njih plaćaju prije svega zemlje koje imaju euro kao platežno sredstvo. Povrh toga, postoji i poseban fond za razvojnu pomoć Europske unije koji se također financira neovisno od zajedničkog proračuna.