Nakon što je ipak postignut sporazum o proračunu Sjedinjenih Američkih Država, američki predsjednik Obama je izjavio kako tu "nitko nije izašao kao pobjednik". To je bolno točno. Nije problem samo prvi "goverment shutdown", privremeni neplaćeni odmor za mnoge državne službenike, nakon 17 godina. Nego je i ovo podizanje granice zaduženja dovoljno tek do veljače sljedeće godine, a svjetsko financijsko tržište polako počinje gubiti povjerenje u američke državne obveznice i američki dolar.

Nakon Drugog svjetskog rata i na vrhuncu svoje moći, Sjedinjene Američke Države su uspostavile novi financijski poredak utemeljen na međunarodnim tijelima poput Svjetske banke i MMF-a, ali "beton" čitavog tog zdanja je bio - dolar. On doduše nije bio više posve povezan sa zlatom (od toga se odustalo još 1933.), ali je još uvijek fina unca zlata koštala 35 dolara, a sve ostale valute na svijetu su mjerile svoju vrijednost u odnosu na američki "greenback".

Naravno, nije dugo potrajalo da se to nekima prestalo dopadati. Još u šezdesetima se tadašnji francuski ministar financija (i kasnije predsjednik) Valery Giscard d'Estaing žalio na "izuzetnu privilegiju" američkog dolara. Jer, to je bila referentna vrijednost i time je SAD mogao i posuđivati novac mnogo povoljnije nego itko drugi, objašnjava Barry Eichengreen.

To su bila i vrata američkim tvrtkama za osvajanje svjetskog tržišta jer su američke banke i tvrtke mogle djelovati u čitavom svijetu i to s vlastitom valutom, kaže nam Eichengreen koji je i profesor ekonomije na Berkleyu i autor knjige Exorbitant Privilege: The Rise and Fall of the Dollar and the Future of the International Monetary System ("Izuzetna privilegija: Uspon i pad dolara i budućnost međunarodnog monetarnog sustava").

Što je drugima gore...

Štoviše, podsjeća Eichengreen: "SAD je imao ugrađenu policu osiguranja, jer kad je god negdje u svijetu krenulo po zlu i plaće su počele padati, onda je dolar - rastao." Jer, ta je valuta jedina imala tri važna svojstva: veličinu, stabilnost i likvidnost. Sjedinjene Američke Države i njihovo gospodarstvo su veliki, a tamo se gotovo isključivo baratalo vlastitom valutom, dakle dolarom. Dolar je uvijek bio tražen i zadržao je kupovnu moć, a država i vlade koje uvijek točno plaćaju svoje račune su vrlo omiljeni kod stranih investitora.

I Axel Merk, koji se sa svojom tvrtkom Merk Investments bavi savjetovanjem poduzeća, podsjeća na te (davne) dane: "Općenito uzevši, SAD je prije bio vrlo oprezan kada se radilo o financijskim pitanjima". Investitorima se osobito dopala jedinstvena likvidnost dolara: u svakom trenutku su se bez gubitka i dolar i američke državne obveznice mogle pretvoriti u vrijednost kakva je bila potrebna.

Eichengreen se slaže: investitorima je u krizama najdraža solventnost uloga. Jer, američka valuta je objedinjavala dva ideala - dostupnost u svakom trenutku, a da ipak vrijednost ostane stabilna, ili da čak raste. "Povijesno uzevši, američko tržište državnim obveznicama je najsolventnije financijsko tržište na čitavom svijetu."

Bilo - pa prošlo

Zapravo nema mnogo smisla trošiti vrijeme u raspravama zašto se sve to promijenilo - ali se jest promijenilo. Ne samo s obzirom na cijenu zlata: fina unca odavno ne košta 35 dolara, nego 1.319,43 dolara (stanje 18.10.). Vrijednost dolara vrluda već godinama, a već prošli put, 2011., kada je prijetila opasnost da SAD neće moći podmirivati svoje dugove agencije za procjenu vrijednosnica su spustile ocjenu za američke papire - prvi put u povijesti.

"Zapravo, nitko ne zna kamo će sve to još otići", smatra Axel Merk. "S financijskom kućom Lehmann smo se još upustili u rizik i tamo smo nasjeli", konstatira i dodaje kako to nije bilo ništa prema onome što bi se moglo dogoditi ako SAD stvarno ne bude mogao plaćati svoje račune na vrijeme. Jer Merck ima dojam kako Washingtonu danas gotovo da više nije stalo do kvalitete njegovih financija.

U ono doba su mudrim financijskim odlukama pokušavali ojačati dolar, danas se sve svodi na nalog tiskari da tiska još više dolara, što se onda sve svodi na politiku kakva se u SAD-u čuje još od osamdesetih: to je naš dolar, ali je vaš problem. Merk priznaje kako se dolar još uvijek prihvaća kao glavna svjetska valuta, ali i dodaje kako se to čini sa sve više nezadovoljstva.

Bijeg, ali kamo?

Dugoročno se traže druga rješenja i za početak se barem počelo unositi više raznolikosti u devizne rezerve kako bi se smanjila ovisnost o dolaru. Prema statistikama MMF-a je 2001. još bilo 72 posto deviznih rezervi u čitavom svijetu u američkom dolaru, danas ih je oko 62 posto.

Nije mnogo bolje niti s američkim državnim obveznicama: američki Fed svakog mjeseca (!) kupuje državne obveznice u vrijednosti od 85 milijardi dolara. A dok se još uvijek vode rasprave kamo uopće vodi ovakav "incest" gdje državna središnja banka preuzima tako golemi dio duga vlastite države, Josef Braml iz Njemačkog društva za vanjsku politiku (DGAP) ima prilično jednostavan i ciničan odgovor: Fed kupuje obveznice, jer nitko drugi neće, ni Kinezi, niti Japanci.

Barry Eichengreen se zapravo čudi, kako još uopće valuta SAD-a koji još čini tek oko četvrtine gospodarstva ove planete, još uvijek ima tako golem udio deviznih rezervi u svijetu. "Zapravo je zapanjujuće, koliko malo je do sada bilo reakcija na ono što se događa u Washingtonu", konstatira Eichengreen. Po njemu, jedino objašnjenje jest da svi drugi uopće ne mogu shvatiti dubinu problema koji potresa Ameriku: "U Europi i Aziji nitko ne vjeruje da su američki političari poludjeli."

"Svijet ne može vjerovati"

Ne želi se vjerovati da je politički sustav u SAD toliko poremećen da "neodgovorni političari mogu američku vladu doista dotjerati do nelikvidnosti", smatra Eichengreen. Doduše, on priznaje i kako je problem što zapravo još uvijek nema alternative - i to spašava dolar.

Euro je u vlastitim nevoljama, kineski renminbi nije priznat na svjetskom tržištu, japanski jen stalno gubi na vrijednosti, a i on ima sličan problem kao švicarski franak: Japan, a još manje Švicarska se već po veličini ne može mjeriti s Amerikom. To je onda i dovelo do eksplozije vrijednosti franka do trenutka kada niti Švicarci to više nisu mogli izdržati.

Ali što će biti u veljači 2014., kad istječe i ovaj privremeni sporazum o američkom proračunu, to niti Eichengreen ne želi prognozirati. To bi svakako bio još jedan čavao u lijesu svjetske valute i dominacije i investitori bi konačno u većem broju mogli početi bježati od investicija u SAD. "Potencijalno bi to bila velika stvar, jer to dovodi u pitanje stabilnost dolara i likvidnost tržišta", smatra stručnjak. Hoće li se to doista dogoditi - ne zna i zato ponavlja: "potencijalno".