Deutsche Welle: Gospodine Pistner, diljem svijeta doživljavamo sve veću učestalost ekstremnih vremenskih uvjeta. Na Floridi su stoga iz predostrožnosti isključene dvije atomske elektrane. Jesu li takve mjere dovoljne?

Christoph Pistner: Isključenje je samo jedna od mjera kako bi se akutne opasnosti smanjile i time pogonima u problematičnim okolnostima dalo jedno duže vrijeme čekanja. Jesu li ti pogoni dobro pripremljeni za ekstremne vremenske uvjete, to ovisi jako o tome kako su oni izgrađeni u prošlosti. Mnoge novije atomske elektrane stoga imaju neovisne sustave za izvanredno stanje. Oni bi, na primjer, trebali biti tako napravljeni da ostanu stabilni i u slučaju pada zrakoplova te time, naravno, imaju relativnu veliku robusnost i u slučaju ekstremnih vremenskih uvjeta. Mnogi stariji pogoni takve sustave nemaju i tu je upitno koliko jako bi mogli biti pogođeni ekstremnim vremenom.

Koje opasnosti dolaze od ekstremnih vremenskih uvjeta?

I ako se jedna nuklearna elektrana preventivno isključi, ona je i dalje ovisna o struji izvana kako bi svoje sustave, svoje rashladne sustave mogla održavati. Doduše, postoje i interni strujni agregati koji se koriste za izvanredne situacije, ali oni su samo ograničeno vrijeme na raspolaganju. Gubitak eksterne strujne mreže je, dakle, uvijek problem. Tada su pogoni, naravno, ovisni o kontinuiranom hlađenju i o izvoru vode za to hlađenje. A i taj izvor vode može biti poremećen u slučaju ekstremnog vremena. Uz to postoji, naravno, i opasnost od ekstremnih vjetrova i objekata koji lete u zraku poput drveća i sl. Uređaji koji se nalaze na području elektrane bi mogli biti oštećeni. Tu dosta ovisi o tome kako su ti uređaji zaštićeni. Radi li se o robusnim zaštićenim sustavima ili su uređaji relativno slabo zaštićeni.

Kako bi pogoni trebali biti zaštićeni?

Nakon događaja u Fukushimi se barem u Europi jasno kazalo da će se pored klasičnih katastrofa poput teških potresa i velikih poplava u obzir uzeti i drugi ekstremni vremenski uvjeti. Pritom se kao cilj postavilo pogone tako organizirati da bi mogli izdržati ekstremne vremenske uvjete koji bi se maksimalno jednom u 10.000 godina mogli pojaviti. Tu se, dakle, mora provjeriti koje brzine vjetra, jake kiše, ali i udari munja bi se mogli pojaviti i takve udare bi pogoni trebali izdržati. Po pitanju organiziranja sigurnosti je kod nuklearne tehnike uvijek potrebna redundancija, dakle višestruka prisutnost sigurnosnih uređaja. Pritom je važna prostorna udaljenost - tako da crpke i strujni agregati za izvanredne situacije ne stoje na jednom mjestu i u ekstremnim situacijama budu istovremeno pogođeni. I ukupno je važna jaka zaštita, dakle masivne zgrade koje mogu izdržati velike količine snijega i brzine vjetra. 

Jesu li vlasnici elektrana, nadzorni organi i političari naučili lekciju iz Fukushime?

Naravno da su poduzete mjere kako bi se povećala sigurnost pogona, postoje mobilne crpke i strujni agregati. To je, naravno, umnogome povećalo sigurnost pogona, ali potpune zaštite ipak nema.

Jesu li te mjere zadovoljavajuće?

To se ne može tako jednostavno odgovoriti. Dimenziju sigurnosti određuju nacionalne nadzorne ustanove. Njemačka je odlučila da se dugotrajno ne može upustiti u rizik atomske energije. Naši pogoni će stoga biti isključeni do 2022. godine. Druge zemlje u Europi na to gledaju drukčije te svaka za sebe postavlja potrebnu sigurnosnu razinu.

Koje preporuke imate za zaštitu te tehnike?

Važne su točne analize o opasnostima koje kriju ekstremni vremenski uvjeti. Što to može pogoditi moj pogon, na koje opasnosti se moram pripremiti? A i s obzirom na klimatske promjene mogu nastati novi fenomeni, a već poznati fenomeni mogu imati znatno veće posljedice. A zatim je još i vrlo važno da pogoni raspolažu snažno zaštićenim sustavima. Za njemačke pogone je u prošlosti uvijek u obzir uziman i scenarij pada zrakoplova na atomsku elektranu, no kod mnogih pogona u inozemstvu to nije bio slučaj. Jako zaštićeni pogoni s masivnim bunkerima su upravo kod ekstremnih vremenskih uvjeta također važan faktor.

Unatoč dobrim preventivnim mjerama uvijek ostaje rizik. Vlasnici pogona, međutim, nisu dovoljno osigurani za jednu veliku nuklearnu katastrofu. Žrtve se zatim ostavljaju na cjedilu ili država mora plaćati za to. Zar se ne bi trebali vlasnici nuklearnih elektrana za takav slučaj dovoljno pripremiti?

Kod teških nesreća financijska sredstva vlasnika nisu dostatna, a ti troškovi se ne mogu pokriti ni iz osiguravajućih tvrtki. To su, naravno, eksterni troškovi i njih snosi društvo. Iako, te troškove bi ustvari trebali preuzeti vlasnici. Tu bi bila potrebna veća preventiva i odgovarajuće osiguranje.

Dr. Christoph Pistner je fizičar, stručnjak za nuklearnu tehniku i sigurnost pogona pri Eko-institutu u Darmstadtu i član Odbora za pogone i tehniku sustava koji djeluje u okviru Povjerenstva za sigurnost reaktora u Njemačkoj.

Intervju vodio Gero Rueter.